Puno je priča o ljudima koji su poboljšali svoje zdravlje uklanjanjem iz jelovnika reaktivne hrane, dodavanjem u prehranu ljekovitih namirnica i uzimanjem odgovarajućih dodataka prehrani. No, puno je i onih koji svoj Hashimoto nisu doveli u remisiju slijedeći te korake.
Svakako, osjećali su se puno bolje i protutijela na štitnjaču su im značajno pala uz pomoć prehrane, ali na kraju su se zdravstveni problemi počeli ponovno pojavljivati. Primjer osobe koja je odjednom postala osjetljiva na orašaste plodove, banane, jaja i sve hranjive sastojke PALEO hrane koju je počela prakticirati nakon što je saznala da je osjetljiva na gluten i mliječne proizvode.
Kasnije je saznala da je to bilo zato što je tada, ne znajući, živjela s četiri različite infekcije crijeva istovremeni, uključujući Helicobacter pylori. A ona je povezana i s Hashimotom i s Gravesovom bolešću i može izazvati novu osjetljivost na hranu!
Sve se to pojavilo nakon dvije godine prehrane bez glutena i bez mliječnih proizvoda. Počela je liječiti infekcije crijeva jednu po jednu i kontinuirano su se vidjela poboljšanja. Osjećala se neusporedivo bolje, a došlo je i do smanjenja antitijela štitnjače.
U početku joj je bilo neugodno javno govoriti o tome kako ima “infekcije crijeva”, jer ju je sve to poprilično izbacilo iz takta. No, vremenom je shvatila kako nije jedina s ovim problemom i kako je potrebno širenje svijesti o tome.
Iako konvencionalna medicina zanemaruje crijeva u odnosu na zdravlje štitnjače, prirodna medicina također često propušta detektirati važnost zdravlja crijeva.
Važne teme
Kronične infekcije su pokretači Hashimota kojima se posvećuje najmanje pozornosti. Njihovo prepoznavanje i liječenje može rezultirati potpunim povlačenjem Hashimota. Uz to, neke od infekcija mogu biti progresivne. To dovodi do sve više simptoma ako se ne identificiraju i ne liječe u skladu s tim.
Infekcije mogu živjeti u našim desnima, sinusima, štitnjači, želucu, crijevima i bilo gdje drugdje u našem tijelu. Te infekcije mogu doprinijeti razvoju autoimunih bolesti putem različitih mehanizama, ovisno o tome gdje “žive” (tj. molekularnom mimikrijom izvan štitnjače ili putem efekta slučajnih promatrača unutar štitnjače). Infekcije koje žive u crijevima, desnima ili sinusima također mogu izravno pridonijeti crijevnoj propusnosti, jer su povezane s probavnim sustavom.
Molekularna mimikrija
Molekularna mimikrija jedna je od vodećih teorija autoimunih bolesti. U vrlo jednostavnim terminima, ova teorija pretpostavlja to da naš imunološki sustav počinje napadati vlastitu štitnjaču jer smo zaraženi patogenim organizmom (poput bakterije, parazita ili virusa), koji izgleda slično komponentama štitnjače.
Imunološki sustav pamti izolirane proteinske sekvence na patogenu (umjesto cijele DNA sekvence patogena), a zatim traži proteine sličnog izgleda kao mete za napad. Ako se proteini na štitnjači podudaraju s proteinima kojih se imunološki sustav sjećao, tada će i štitnjača biti napadnuta. Stoga imunološki sustav napada štitnjaču zbog slučaja pogrešnog identiteta, kada zapravo pokušava napasti infekciju.
Učinak promatrača
Još jedna popularna autoimuna teorija koja objašnjava kako infekcije mogu potaknuti autoimune bolesti, poznata je kao teorija efekta promatrača. Ova teorija tumači to da infekcija unutar stvarnog ciljnog organa navodi imunološki sustav da napada “dom” infekcije. U slučaju Hashimota, infekcija je unutar stanica štitnjače, pa tako imunološki sustav napada štitnjaču.
Znanstvenici su primijetili da kod osoba s pravim genetskim slijedom infektivni agens koji sliči na štitnjaču može pokrenuti Hashimoto.
Infekcije crijeva i autoimune bolesti
Znamo da se trolist autoimunih bolesti sastoji od: genetske predispozicije, jednog ili više okidača i crijevne propusnosti (inače poznate kao propusna crijeva). Sve tri komponente moraju biti prisutne da bi se autoimuno stanje odnosno bolest moglo manifestirati. Uklanjanje okidača i rješavanje propusnih crijeva ključni su za remisiju autoimune bolesti štitnjače.
Iako konvencionalna medicina zanemaruje crijeva u odnosu na zdravlje štitnjače, prirodna medicina također često propušta detektirati važnost zdravlja crijeva. Usredotočuju se samo na potporu radu i njegu crijeva, kao što je uzimanje dodataka za potporu crijevima i probiotika, konzumiranje hranjive hrane i uklanjanje reaktivne hrane.
Naravno, svi su ti koraci ključni u obnavljanju zdravlja crijeva kada osoba ima jaku reakciju na određenu hranu (poput glutena). No, i dalje ne dolazi do osnovnog uzroka većine slučajeva crijevne propusnosti – infekcije crijeva!
Stoga preporuka trostruki pristup liječenju crijeva glasi:
1. Ubiti sve infekcije koje mogu iritirati crijevnu stijenku i zid crijeva te prouzrokovati curenje crijeva (propusnost crijeva).
2. Maknuti iz prehrane na 30 do 90 dana hranu koja se teže probavlja poput glutena, mliječnih proizvoda, soje, žitarica, orašastih plodova i sjemenki.
3. Uvesti u prehranu dodatke koji ubrzavaju zacjeljivanje crijeva.
Ne treba se pridržavati dogme o tome kako „postoji samo jedan pravi način zacjeljivanja crijeva”. Prehrana, naime, treba uključivati djelotvornu hranu, začinsko bilje i lijekove (a ponekad i kombinaciju svega navedenog), kako bih se pravilno riješila infekcija.
Zašto se više ne fokusira na zarazno podrijetlo autoimunih bolesti?
Znanstvenici su pronašli mnoštvo dokaza koji sugeriraju da Hashimoto uzrokuje zarazni patogen. Mnogi su pacijenti s Hashimotom primili pozitivne krvne testove koji ukazuju na prošlu ili trenutačnu izloženost infekciji. A studije su pokazale kako određeni mjeseci rođenja kada su infekcije zastupljenije, proizvode više slučajeva oboljelih od Hashimota.
Jedno opsežno istraživanje pokazalo je kako se većina osoba s dijagnozom autoimunih bolesti rodi u travnju, dok ih je najmanje u listopadu. Mnogi čimbenici okoliša, poput nedostatka sunčeve svjetlosti (vitamin D), sezonskih alergena, dostupnosti određene hrane i rasprostranjenosti određenih patogena, mogu utjecati na razvoj osobe u maternici i igrati ulogu u određivanju budućih zdravstvenih stanja. Zanimljivo, zar ne?
Znanstvenici još nisu potvrdili da je Hashimoto uzrokovan infekcijom jer traže “JEDNU” pojedinačnu infekciju kod svake osobe koja ima Hashimoto. Ali, to i nije crno-bijelo pitanje. Prejednostavno je reći da bi infekcija trebala biti glavni uzrok, da bi svaka oboljela osoba trebala imati istu infekciju te da će svaka osoba bez bolesti biti bez infekcije.
Brojni zarazni patogeni mogu imati slične proteinske sekvence kao štitnjača, mogu imatisposobnost zaraze štitnjače i uzrokovati propusnost crijeva.
Neka nova istraživanja čak sugeriraju kako naše prijateljske bakterije (vrste Lactobacillus) imaju sličan slijed proteina kao štitnjača. Tako da u slučaju propusnih crijeva, dobre bakterije mogu ući u naš krvotok kroz male rupe u oštećenom crijevu i izazvati imunološki odgovor koji potencijalno može unakrsno reagirati s tkivom štitnjače.
Postoji mnogo različitih scenarija koji su potencijalni mehanizmi i kako razne infekcije mogu dovesti do razvoja autoimune bolesti. Studije često propadaju jer pretpostavljaju da se jedna infekcija odnosi samo na jedno stanje.
Prema nekim zapažanju, jednadžba je sličnija naprednom računanju, a ne jednostavnoj matematici. Izgleda više ovako: geni u kombinaciji s infekcijom A, a možda i infekcijom B, C, pa čak i D, u nedostatku hranjivih sastojaka i korisnih bakterija, dovode do razvoja autoimunog stanja.
Autoimuni gastritis, Hashimoto i H. pylori
Autoimuni gastritis je kronično upalno stanje koje često rezultira nedostatkom B12 i željeza, smanjenom želučanom kiselinom, kanceroznim želučanim lezijama i uništavanjem parijetalnih stanica korpusa i fundusa želuca. Protutijela parijetalnih stanica (PCA) su samo-protutijela koja se proizvode u autoimunom gastritisu.
Ranije je potvrđeno kako ovo stanje pogađa 10 do 40 posto ljudi s Hashimotom. Istraživanje iz 2014. godine proučavalo je stope autoimunog gastritisa koji se istodobno javlja kod osoba s Hashimotom. Autoimuni gastritis može pridonijeti malapsorpciji lijekova za štitnjaču i utjecati na to da osoba treba veću dozu hormona štitnjače.
Pedeset i pet osoba s Hashimotom izmjerilo je razinu B12, feritina (proteina za skladištenje željeza) i PCA. Od svih njih utvrđeno je da 12,9 posto ima PCA i svi su imali infekciju H. pylori. Zanimljivo je da se šest mjeseci nakon što su se ti pacijenti liječili od H. pylori, njihova PCA antitijela poništila. Više nisu zadovoljavali dijagnostičke kriterije za autoimuni gastritis.
Znanstvenicima je bilo neobično da su sva PCA antitijela posljedica infekcije H. pylori, a vjerojatno ne i autoimunih oštećenja želuca “per se”. Mišljenje je da nisu vidjeli šumu od drveta, jer je H. pylori impliciran kao okidač za autoimune bolesti štitnjače!
U drugoj je studiji utvrđeno da je autoimuni gastritis (AIG) prisutan kod 33,3 posto osoba s autoimunim bolestima štitnjače. U ovom istraživanju oko 40 posto pacijenata imalo je infekciju H. pylori. Antitijela protiv parijetalnih stanica korelirana su s protutijelima TPO. A antigeni parijetalnih stanica u želucu vrlo su slični enzimu štitnjače peroksidaze.
Helicobacter pylori – dijagnoza, liječenje, prehrana
Helicobacter pylori – kako se zarazimo i što poduzeti
Perga: prirodni lijek protiv Helicobacter Pylori
