Camino Primitivo samo je jedna od staza Camino de Santiago u Španjolskoj. Iako najkraća, mnogi kažu kako je i najzahtjevnija. Odlučila sam prijeći upravo ovu stazu. To je put koji započinje u Oviedu, a završava na jugu, u Santiagu de Composteli. Iako u zadnje vrijeme ovo hodočašće ponovno postaje sve popularnije, uspoređujući s nekim davnim vremenima kada je to također bilo, moji razlozi nisu te prirode.
Camino de Santiago je ruta koju prelaze hodočasnici iz Španjolske i cijele Europe. Vodi u Santiago de Compostelu, grad u kojem se nalaze moći Svetog apostola Jakova.
Stotine ljudi, stotine razloga
Vjerujem kako stotine ljudi imaju razloge slične mojima. No, bitno je vrijeme u kojem želja, ideja i namjera sazriju i kada osoba za takvo nešto postane spremna. Početku ove godine zatvorila sam se u svoj stan, na četiri dana. Ne, to nije bilo nikakvo ludilo. Pogođena jednom vrlo bolnom situacijom, trebalo mi je vrijeme. Vrijeme koje ću posvetiti sebi, isključena it svih društvenih mreža, isključenog mobitela. Osmislila sam kako ću provesti ta četiri dana. Bile su to moje mini duhovne vježbe. Između ostalog, svaki dan bih pogledala jedan inspirativan film. Film u kojem je pojedinac na neki način prošao put koji mu je pomogao suočiti se s boli, otpustiti, vratiti se sebi, isplakati, prohodati, biti u tišini, kako bolnoj, tako i ugodnoj. Neću biti prva koja će napisati kako su dva od tih filmova bili Wild i The Way.
Upravo The Way govori o francuskoj ruti prema Santiagu de Composteli. Ne, to nije bio prvi put da se ovaj film našao na mojoj listi. Sjećam se koliko me potresao kada sam ga prvi put pogledala, do same moje jezgre. Nekoliko godina poslije, na početku 2019. p(r)otresao me ponovno. Prisjetila sam se kako sam, nakon što sam ga prvi put odgledala, krenula istraživati po internetu kako bih što više doznala o ovom hodočašću. Kako je ova godina odmicala, mnogo toga, kao i uvijek u životu, prolazilo je kroz mene, zvalo me. Nanizali su se neki neuspjesi koji me ponovno pozivaju napraviti promjene u životu, krenuti, otpustiti.
Put kojim želim kročiti
I nekako, od svih blogova koje sam pisala, s ovim se najviše mučim, jer ne znam kako bih prenijela svoju emociju. Pišem i u stanju u kojem se osjećam vrlo ranjivom. No, rekla sam sama sebi kako je ovo stanje u kojem moram pisati, micati svojim prstima, tipkati, započeti putovanje prije samog, stvarnog hoda od Ovieda prema Santiagu.
Prije nekih mjesec dana, moj se fokus pomaknuo prema putu, onom kojim želim kročiti. Hodočašće koje ne želim ostvariti zbog religioznih razloga, već isključivo zbog osobnoduhovnih (namjerno pišem spojeno) razloga. Došlo je vrijeme kada ono izvanjsko moram ostaviti kako bi ono i ostalo upravo samo izvanjsko. Iskreno, nemam više snage osvrtati se na kulturu i društvo koje cijelo vrijeme pasivnoagresivno i nerijetko podmuklo diktira kojim načinom živjeti. Željna sam slobode i vraćanja k sebi, osjećajući sebe.
Tijekom godine potrošila sam previše energije na nešto što me nikako nije hranilo. Slabilo me. Osjećala sam se poprilično usamljeno. Naravno, neizmjerno sam zahvalna onoj šačici ljudi koja je nesebično bila uz mene. No, sada sama moram učiniti nešto za sebe. Ljeto i razdoblje godišnjeg odmora prigrlila sam kao priliku i vrijeme kada sam lagano, bebinim koracima, sve pokrenula.
Ljepote društvene povezanosti
Na Facebooku sam se uključila u grupu Camino de Santiago Hrvatska – Putevima Svetog Jakova hodočašće. Ljudi su tamo tako topli i susretljivi. Ponekad imam osjećaj kao da sam već tamo, s njima. Toliko živopisno ukazuju na to gdje ići, što ponijeti, kako se odjenuti, obuti, na kojim mjestima odmoriti i prespavati, gdje pojesti. Ljepota društvene mreže jest upravo to. Umjesto nametanja jednoumlja samo topla briga za druge, bez obzira što su još uvijek jedni drugima stranci.
Kako je pisanje jedna od mojih terapija, odlučila sam pismenim načinom bilježiti svoje pripreme. Bilježiti proces pripremanja do konačnog odlaska, pa potom s guštom fotografirati i spontano objavljivati konkretan hod.
Camino de Santiago
Put za Santiago (Camino de Santiago) je ruta koju prelaze hodočasnici iz Španjolske i cijele Europe. Vodi u Santiago de Compostelu, grad u kojem se nalaze moći Svetog apostola Jakova. Zbog toga se još naziva i Putem Svetog Jakova. Tijekom cijelog Srednjeg vijeka, Santiago de Compostela je bilo vrlo popularno hodočasničko odredište. Na ovoj je trasi izgrađeno oko 1.800 građevina, vjerskih, ali i svjetovnih, od velikog povijesnog značaja. Put je odigrao temeljnu ulogu u poticanju kulturne razmjene između Iberijskog poluotoka i ostatka Europe u srednjem vijeku. Ostaje svjedočanstvo snage kršćanske vjere među ljudima svih društvenih slojeva iz cijele Europe. Kasnije je zanimanje za ovo hodočašće oslabilo. No, u posljednje vrijeme vraća mu se popularnost. Postoji nekoliko verzija Puta Svetog Jakova, ali klasična verzija je francuski put Svetog Jakova.
Vijeće Europe dodijelilo mu je 1987. god. titulu “Glavne ulice Europe”. UNESCO je 1993. god. proglasio španjolski i francuski dio puta za Santiago UNESCO-vom svjetskom kulturnom baštinom.
Glavni kršćanski put hodočašća
Put svetog Jakova bio je jedno od najvažnijih kršćanskih hodočašća tijekom kasnijeg srednjeg vijeka i put hodočašća na kojem se mogao zaraditi plenarni oprost. Ostale glavne hodočasničke rute uključuju Via Francigena do Rima i hodočašće do Jeruzalema. Legenda kaže da su posmrtni ostaci svetog Jakova brodom prebačeni iz Jeruzalema u sjevernu Španjolsku, gdje je pokopan u današnjem gradu Santiago de Compostela.
Može se proći jednom od desetaka hodočasničkih ruta do Santiaga de Compostele. Tradicionalno, kao i na većini hodočašća, Put svetog Jakova započinje u nečijem domu i završava na mjestu hodočašća. Međutim, nekoliko se ruta smatra glavnima. Tijekom srednjeg vijeka rutom se puno putovalo. Međutim, Crna smrt, protestantska reformacija i politički nemiri u Europi 16. stoljeća doveli su do njezinog propadanja. Do 1980.-ih, samo se nekoliko stotina hodočasnika godišnje registriralo u hodočasničkom uredu u Santiagu. U listopadu 1987. Vijeće Europe ovu je rutu proglasilo prvom europskom kulturnom rutom. Također je proglašen jednim od UNESCO -ovih mjesta svjetske baštine. Od 1980.-ih ruta privlači sve veći broj suvremenih međunarodnih hodočasnika.
Kad god Dan svetog Jakova (25. srpnja) padne u nedjelju, katedrala proglašava svetu ili jubilarnu godinu. Ovisno o prijestupnim godinama, svete se godine događaju u razmacima od 5, 6 i 11 godina. Posljednje su bile 1982., 1993., 1999., 2004., 2010. i 2021. godina. Sljedeće će biti 2027. i 2032. godine.
