I evo tu je, brže neko ikad… kraj godine… Kao i uvijek prišunja se taj kraj prosinca i sve mi se čini da kako godine prolaze sve brže i brže dođe, a da sve više splašnjava prednovogodišnja euforija. Generalno ljudi se dijele na one koji obožavaju tu euforiju i na one koji je preziru. Ali, taj fenomen je toliko komercijaliziran da ga, htjeli ili ne htjeli, ne možete ignorirati. Na televiziji gledam prilog u kome ispituju javno mnijenje i pokušavaju dati odgovor zašto sve veći broj ljudi ne proslavlja tu najluđu noć kao nekada i na moment sam se i ja to isto zapitala…
Doček Nove godine većini je postao sredstvo dokazivanja uljepšanog stila života.
Novogodišnja euforija
Spadam u ove koji preziru tu novogodišnju euforiju i većinu najluđih noći dočekala sam u svom toplom krevetu. Pamtim roditelje koji su zbog toga znali biti u šoku, pa onda eto da ih smirim dođem kući na novogodišnji obiteljski ručak, bar. A onda po starom običaju, kako to ide kad su praznici i obiteljska okupljanja, nakon obilnog ručka prevrće se po starim albumima. Prepričavaju se događaji i uspomene roditelja u periodu kad mi djeca nismo bili ni planirani.
Listajući tako njihove albume shvaćam da imaju slike s dočeka svih Novih Godina, koliko god su dugo u braku, s uredno napisanim datumom iza. Ali datum je i manje bitan, jer čim vide sliku kreće priča i nejasno mi je kako se sjećaju apsolutno svih detalja. Od toga koja je to točno godina bila, imena i prezimena i povijesti ljudi s kojima su slavili, karakteristike svakog pojedinca po kojima je bio zapamćen ili dobio nadimak, bend koji je svirao i pjesmu koja je bila hit te večeri. Upijam te priče i pokušavam shvatiti što se promijenilo u samom doživljaju tog famoznog dočeka.
I onda mi nekako sine da je i to, kao i većina osnovnih društvenih segmenata u ovom 21. stoljeću, otišlo do vraga baš zato što je sve postalo komercijalizirano.
Novi trendovi
Pokušavam napraviti razliku tih slika nekada i ovoga svega sada. Moda je naravno drugačija. Kvaliteta slika je drugačija, trpeza je drugačija, ali ono što je najveća razlika su lica tih ljudi na slikama. Nebitno je jesu li slike s dočeka s društvom, obitelji, partnerom ili radnim kolektivom. Na licima tih ljudi, pa i mojih roditelja i njihovog društva vidi se neka istinska radost, ushićenje, euforija… I bez obzira što su to minimalni pokreti tijela, ali po njima se vidi da svima na toj slici odgovara društvo u kojem jesu. Sretni su što su baš ti ljudi pokraj njih u tom trenutku koji im se čini zaista važan… To je toliko očito, a opet nitko od njih nije „pozirao“ da bi tako izgledao.
Na slikama dočeka u kućnoj atmosferi sve je nekako obično. Najčešće nisu usklađene dekoracije i boje salveta s odjećom, postavljena trpeza ne izgleda kao iz časopisa… Na stolovima su ovalne plate s domaćim proizvodima… Jasno je to čak i s fotografije iako je kvaliteta slike loša, kolači su domaći, a alkoholna pića u običnim bocama. Na moje pitanje jesu li otvarali šampanjac, smiju se kao da sam rekla ne znam kakvu glupost.
Nakon toga je fotografija dočeka iz nekog ekskluzivnog hotela. Malo profesionalnija dekoracija i svečanija garderoba, ali opet isti utisak, onaj pravog veselja. Pitam mamu kako nema neku sliku na kojoj je sama s tom posebno odabranom svečanom garderobom (kojoj ja danas umirem od smijeha). Nakon par sekundi zamišljenog pogleda kaže mi da pitam gluposti. Pa, zaboga, nitko se tada nije fotografirao sam. I na svim se tim fotografijama vidi da plešu, da se vesele, čak i ako su fotografirani kako sjede.
Ljepota s društvenih mreža
A onda mi u momentu prolete sve današnje slike s društvenih mreža. Slike vrhunske rezolucije, slikane ovim prepametnim telefonima koji imaju i moment „uljepšavanja“. Kao da nije dovoljno to što žene izgledaju presavršeno, s markiranom garderobom i tagiranim buticima, profesionalnom šminkom i pozama na kojima bi pozavidjele i manekenke. No, svima im je zajednička gluma… Gluma savršenog selfija, gluma veselja s društvom koje više povezuje interesna sfera, nego ona prijateljska i koje se često sastane samo zbog broja i rezervacije…
I jedan dio muške populacije poprilično parira tome, ako ne čak i preuzima dominaciju. Sa savršeno počupanim obrvama i izdepiliranim prsima koja vire iz otkopčane preuske košulje. Ima i onih drugih kojima po izmorenom pogledu vidiš koliko puta je “morao” fotografirati te večeri. I ne bi to bilo čudno da su to mladi. Mladost – ludost, kažu. Većinom su to „zreli“ ljudi, mame i tate, neki čak bake i djedovi, a koji opet čini se daju sve od sebe da ne izgledaju tako.
Formirala su se dva tabora. Jedan kojem je to kao najvažniji dan, koji danima prije pričaju što će obući, gdje će otići.. Drugi je tabor onaj koji se grozi onog prvog i te površnosti, pa zbog toga kontrira i negira slavlje.
Forsiranje i realnost
Prva sam zamrzila tu večer u kojoj se nešto forsira. Nešto se kao mora, nešto se očekuje. Nisam namćor koji ne voli druženja i proslave, ali tek sad vidim da nije do proslave nego do toga što se izgubio onaj moment ljudske bliskosti i radosti. Zato sam birala ili da ga prespavam ili da to bude pidžama party.
Opadanju euforije oko tog famoznog dočeka, doprinijelo je više faktora. Prvenstveno ekonomski jer većina ljudi jedva spaja kraj s krajem i neizvjesna je svaka naredna godina, pa i ne znaju što bi to euforično slavili. Ali baš kako se s vremenom gubilo ono istinsko slavlje, euforija, povod za okupljanje, tako je u isto vrijeme počela rasti potreba lažiranja nekadašnjeg veselja i euforije. Ali s dozom površnosti.
