POSLOVNI PUT U TAMBURU
Svi su u firmi fasovali neku trbušnu virozu i tako je Mače, htjela-ne htjela, morala mene povesti u Tamburu po robu. Nikad prije nisam bila u Tamburi, iako je udaljena svega četiri sata vožnje od grada u kojem živim. Moje je tijelo treperilo pri pomisli na svjetla velegrada. Morala sam se praviti cool ispred Mačeta, jer ona je bila super cool mačka, a ja sam u najboljem slučaju mogla izigravati njezina psića. Jutro je bilo rumeno i nježno. Plavi je kombi čekao pod trešnjom. Pokušavala sam košticama pogoditi svoj palac u sandali. Mače me pogledala zakolutavši očima i bacila mi snop ključeva koji je pao na pod.
‒ Znaš onu francusku poslovicu, Haklberi? ‒ pitala me. ‒ Nije žvaka za seljaka.
Vozila sam praznom autocestom, a Mače je motala džoint. Prije deset ujutro bila je totalno napušena. Zrak je bio vruć. Cesta usijana. Poželjela se okupati i mi smo skrenule s autoceste u neku pripizdinu.
Bijaše to ubava pripizdina. Tamarisi, pinije, obluci. Gomila račića poskakala je sa stijena u more. A more nas je zivkalo: Dobro jutro, curice!
Mače se skinula do gola, zagazila u plićak i rekla mi mrtva ozbiljna:
‒ Dobro kažu stari Indijanci, kad staviš prst u more, osjećaš vezu s cijelim svijetom.
Dok se ona praćakala, ja sam sjela na katran, pa sam skinula šorc i prala ga u plićaku. Bilo je još gore. Ruke su mi bile crne od katrana. I lice, jer sam brisala znoj.
Sad je i Mače izašla van i meni je bilo glupo piljit u šefičine sise, pa sam se skinula u gaćice i grudnjak i hitnula se u modru modrinu. Možda me opere.
Nadala sam se da će se obuć, al nije. Smotala je još jednoga i mahnula mi da izađem. Evo, puši, tutnula mi je smrduckavi smotuljak pod nos. Nikad prije nisam pušila travu.
Tako sam se zavidala da nisam osjećala ništa osim smijeha koji mi je u valovima dolazio iz trbuha. Mače nije bila osobito duhovita, ali moj radar za humor postao je odjednom istančan. Otkrila sam kako svaka riječ može biti smiješna, ako joj dopustiš. Sunce me pržilo, zemlja se hihotala, a onda se nebo pomiješalo s mojim mekanim mozgom i ja sam zaspala kao tuljanovo mlado.
Sljedeće što sam vidjela bilo je stopalo s crno lakiranim noktima koje me drmusalo po bedru:
‒ Diš se Haklberi, matere ti, neko nam je popalio robu!
Gola Mače skakala je od grma do bora nimalo cool. Zbilja nam je neki manijak dok smo spavale ćopio odjeću, moje sandale i njezine nove pink nanule.
Glava mi je pucala ko da je u njoj drobljeno staklo. Srećom, torba s ključevima od kombija bila je cijelo vrijeme pod mojim licem. Čak mi je i cvijet s torbe ostavio fosil na faci.
‒ Isusati, na što ličiš ‒ zamijaukala je šefica.
Vidjelo se da je u panici, jer je ko blesava zvrndala plažom i psovala fantomskog đavla koji nas je okrao. Predložila sam da sjednemo u kombi i u prvoj kući pokušamo zamoliti neku odjeću.
‒ Ja ću ‒ kazala sam ‒ pokucati i pitati.
Ona me odmjerila. Bila sam crvena od sunca i crna od katrana, u pepita gaćicama i push-up-grudnjaku iz kojeg se još cijedila slana tekućina. Počela je plakati. Histerično je jecala desetak minuta, onda je uzela ključeve i krenula prema kombiju. Pokušala sam je utješiti onom bjeloruskom: tko pita, ne skita. Ponovno je počela ridati.
Prva kuća na koju smo naišle imala je na sebi plavu zvijezdu. Mislila sam, ko crta plavu zvijezdu na kući, toga ni mi nećemo odveć iznenaditi.
U kući je živio uhati zvekan i njegova starica majka. Starica majka brala je bob u vrtu kad sam se pred njom uprizorila u svoj svojoj raskoši. Podigla je crni rubac s čela i pogledala me poluzainteresirano:
‒ Aha, još jedna kojoj su ukrali robu na plaži.
Mače je dobila muške gaće i žutu majicu na kojoj je pisalo ime nekog deterdženta, da ne reklamiram, a ja sam dobila kariranu pregaču koja mi se super slagala s pepita gaćicama. Uzela nam je po sto kuna za te štrace, ali znate onu austrougarsku: tko bira, masturbira. Ili nešto slično… Uglavnom ‒ nismo baš imale izbora, pa smo bile zahvalne.
Stara nam je skuhala kavu i ostavila nas u kuhinji s uhatim zvekanom. Zvekan se zvao Marko, imao je tridesetak godinica i, kao i ostatak poštene mladosti u zemlji, živio na materinoj grbači. Mače se sjetila kako je nedavno na TV-u gledala belgijsku Živu istinu u kojoj su prikazali kao izumiruću vrstu tridesetogodišnjeg Belgijca koji je, da se čudom načudiš, još živio s roditeljima.
Belgijac je u svoju obranu rekao:
‒ U Istočnoj Europi ima mnogo mladih koji žive s roditeljima i poslije tridesete.
Naš uhati Marko u svoju je obranu rekao:
‒ Ma ja bih već odavno kidnuo, ali stara mi ne da. Tjera me da ljudima kradem robu s plaže, pa je onda preprodaje sljedećim žrtvama. Moj je san otići u Tamburu i zaposliti se kao konobar.
Ja sam rekla:
‒ Obriši suze, generacijo: ti nama naše krpice ‒ mi tebi put u Tamburu!
Mače je rekla:
‒ Znaš onu balkansku, ako stvarno nešto želiš čitav svijet se uroti da to i dobiješ.
Stvarno je cool ta Mače.
Predvečerje se nježno zlatilo. Zrikavci su zrikali. Pod orahom je čekao plavi kombi. U vrtu je stara nabadala taklje za pomidore.
Nas troje neopaženo smo uskočili u vozilo. Ubacila sam u prvu i nagazila po gasu. Kokoši su prhnule kokodačući, a naš je kombi veselo zabrazdio niz seoski makadam.
Marko se blentavo smiješio i pjevuckao pjesmu s radija. Me and Bobby McʹGee, standard. Mače je digla noge i lagano motala. Htjela sam je pitati hoće li mene i ubuduće voditi na poslovni put, jer mislim da bi trebala. Nakon svega. Ali nisam pitala ništa.
Osjećala sam kako iz daljine trepere svjetla Tambure. Taj ritam ponavljalo je moje bezazleno i pomalo ludo srce.
O autorici
Olja Savičević Ivančević
Rođena 1974. u Splitu. Pjesnikinja i spisateljica, uvrštena u mnoge domaće i međunarodne antologije poezije i proze. Knjige su joj prevedene na desetak svjetskih jezika, a poezija i ulomci iz proze na tridesetak.
Pisala je kolumne u novinama i na portalima, surađuje s kazalištima kao autorica dramskih tekstova, songova i(li) adaptacija (predstave Baba Jaga je snijela jaje, Ružno pače, Adio kauboju, Čudnovate zgode Šegrta Hlapića, Moj prijatelj Mačkodlak, Legenda o Beskrajnom moru, Som na cilome svitu), a prema njenim pričama snimljeni su nagrađivani kratkometražni igrani filmovi (Balavica, Sedam neodgovorenih poziva, Trešnje). Živi i radi u Splitu kao slobodna spisateljica.
Za rukopis Nasmijati psa nagrađena je Prozakom, dobitnica je prve nagrade Ranko Marinković Večernjeg lista za kratku priču te nagrade Kiklop za zbirku poezije Kućna pravila. Roman Adio kauboju nagrađen je nagradom T-portala za najbolji roman u Hrvatskoj 2011., kao i nagradom Slobodne Dalmacije za umjetnost Jure Kaštelan. Prema romanu je postavljen istoimeni kazališni komad. Za adaptaciju lutkarske predstave Čudnovate zgode Šegrta Hlapića dobila je nagradu Mali Marulić 2013. godine. Istu nagradu dobila je i za dramske tekstove Moj prijatelj Mačkodlak (2014) i Som na cilome svitu (2015). Roman Pjevač u noći dobio je nagradu “Libar za vajk” Pulskog sajma knjige (2016).
Objavila: Bit će strašno kada ja porastem (pjesme, 1988); Vječna djeca (pjesme, 1993); Žensko pismo (pjesme, 1999); Puzzlerojc (pjesme, 2006, 2006); Nasmijati psa (priče, 2006); Kućna pravila (pjesme, 2007, 2013); Adio kauboju (roman, 2010); Mamasafari (i ostale stvari) (pjesme, 2012), Pjevač u noći (roman, 2016).
Fotografija: Jakob Goldstein
PREUZMITE BESPLATNU E-KNJIGU na linku: https://elektronickeknjige.com/biblioteke/online/nasmijati-psa/
