Dolazak u Afriku, let preko Crnog kontinenta i pogled uperen u prostranstva, pustinja s prašnjavim putevima koji vode u nepoznato i slijetanje u ogroman grad Nairobi, na aerodrom nedavno spaljen kako bi se zataškala korupcija… Ogromna količina prašine i ljudi koji životare od prodaje svega i svačega… Kriminal toliko zastupljen da ovaj grad zovu ‘Nairobery’. I prijateljski savjet usput da ne izlazite u šetnju nakon što padne mrak…
Nakon prospavane noći rano ujutro krećem iz Nairobija prema Nakuru, gradu udaljenom nekih 3 sata vožnje. Putem promatram sklepane kućice, fascinantnu prirodu i ljude koji se naguravaju u najrazličitijim prijevoznim sredstvima. Iz Nakuru me dijeli 60ak kilometara od Malog doma u Subukiji. Vozim se po cesti baš onakvoj kakvu sam vidio iz aviona. Takvu vožnju nazivaju i ‘afričkom masažom’.
Odrekao sam se svog slobodnog vremena i komocije kako bih uljepšao život i djetinjstvo nekome koga uopće niti ne poznajem, a kome su topla riječ, zagrljaj i nada ono najpotrebnije…
Ljudi širokog osmijeha
U tim zabačenim mjestima shvatite da postoji siromaštvo veće od siromaštva. I tada sretnete ljude širokog osmijeha. Zadovoljne kad im udijelite mast, sapun ili brašno. Za našu domovinu nisu čuli i pitaju izgleda li ta Europa slično ovoj zemlji gdje smo sada? Djecu upoznajete svakodnevno i iznova otkrivate njihove životne tragedije. Djecu svih uzrasta kojoj su osnovni životni uvjeti poput tople vode, kuhane hrane, obiteljskog doma i roditeljskog zagrljaja nešto za što nikada nisu ni čuli, a kamoli osjetili. Tragedije s kakvima su se ovi mladi životi susreli i koje su ih za cijeli život obilježile pravi su razlog da svaki put pregrizemo jezik prije nego li se požalimo na naše probleme.
Djeca o kojoj sam brinuo, zajedno s hrvatskim volonterima, većinom su djeca s invaliditetom. No, dovoljno su ponosna da vas ne pitaju za pomoć već radije pužu ili skakuću na jednoj nozi. O tužnim životnim pričama dovoljno je reći da su neka od te djece nađena odbačena u grmlju. Plod su silovanja, obilježena su invaliditetom, autizmom i beskrajnom tugom u očima… I pored tih nedaća, fascinantno je koliko se međusobno brinu jedni o drugima i koliko nas mogu podučiti da se trebamo smijati, pa i bez razloga… I boriti bez prestanka…
Brzo se navikavamo na nedostatke modernog svijeta. No, situacije kao rat ili ovo afričko siromaštvo pokazuje nam koliko smo obijesni. Djecu iz Malog doma, npr. najviše vesele slatkiši. Zamislite našu djecu kad dobiju bombon. Bi li tu uopće bilo nekog ushićenja? Ni približno kao kad bombom dobije neko od ove djece.
Dnevni raspored
Dan u Keniji počinje buđenjem u 7 sati i svetom misom. Djeca su tijekom jutro u školi iz koje se vraćaju na ručak oko 13 sati. Poslijepodne je rezervirano za aktivnosti poput učenja, igre i sporta… Sve do 18 sati, kada se odlazi na večeru, pa na spavanje. Omiljena vrsta druženja im je ručno pranje odjeće, izleti u prirodu do vodopada, a volonteri koji s njima provedu i po tri mjeseca vode ih u nacionalne parkove. Sve kako bi njihove mlade, a već tragedijama obilježene živote uljepšali i oplemenili. Za skromnu djecu koja se vesele malim stvarima, svaki trenutak je važan, svaku lijepu riječ i gestu cijene…
Božić i Novu godinu ne doživljavaju kao što ih doživljavamo mi. Kao i sve ostalo i to je jako skromno. Za Badnjak tako nose osnovne potrepštine u jedan izbjeglički kamp, s obzirom da puno tamošnjih ljudi živi u šatorima nakon plemenskih konflikta. Nekoliko volontera Novu godinu dočekalo je u Mombasi do koje su se autobusom vozili 15-tak sati. Ta vožnja bila je, pričaju, prava avantura. “Majmuni su se pobrinuli ukrasti nam doručak na terasi u Mombasi jer nisam ozbiljno shvatio upozorenje da se ništa ne ostavlja bez nadzora. Jednostavno, okrenete se na sekundu, a majmuni vas gledaju i jedu vaš doručak!”.
Rastanak s djecom bio je kao i svih prijašnjih 15-tak godina, koliko se bavim humanitarnim radom. Tužan i tih, s knedlom u grlu… Ali, uvijek ostaje onaj ushit koji nosite sa sobom… Spoznaju da ste nekome, barem malo, pomogli…
Pa vas onda nakon desetak godina iznenade neki sad već odrasli, izgrađeni ljudi koji vam se jave i zahvale na tome što ste im uljepšali djetinjstvo. To će me uvijek činiti ponosnim. Ponosnim itekako, jer sam se odrekao svog slobodnog vremena i komocije kako bih uljepšao život i djetinjstvo nekome koga uopće niti ne poznajem, a kome su topla riječ, zagrljaj i nada ono najpotrebnije…
Moja Afrika, zvjezdano nebo i sretni ljudi!
SIROTIŠTE MALI DOM (St Anthony’s Small Home)
Mali dom je sirotište koje u sklopu franjevačke misije u centralnoj Keniji, u selu Lower Subukia, vodi najmlađi hrvatski misionar fra Miro Babić. Osim naziva, ništa u Malom domu nije malo. To je velik dom prepun ljubavi u kojem su mjesto za dostojanstven život pronašle velike duše odjevene u krhka tijela bolesne djece i siročadi. U Malom domu žive djeca s epilepsijom, dječjom paralizom, nepokretni zbog polia, s posljedicama tuberkuloze, hermafroditi… Koliko je moguće u afričkim uvjetima, svi imaju zdravstvenu njegu. A oni koji su sposobni pohađaju i školu.
Svatko ima svoju tužnu stranu priče, ali Mali dom ipak je ona sa sretnim završetkom. Djeca ovdje žive kao velika obitelj, imaju svoje dnevne obaveze, dobivaju dva obroka dnevno. Hrane se jednostavnom prehranom kakvu jede i ostalo tamošnje stanovništvo – kuhani grah i kukuruz, riža, zelje i ugali (tvrdo kuhani žganci koji se jedu umjesto kruha). Meso se jede jedanput u par mjeseci. O djeci se brinu žene iz sela koje je fra Miro zaposlio kao ”mame”. Uz njih su i volonteri – ljudi sa svih strana svijeta koji nekoliko mjeseci žive i pomažu u misiji.
U Malom domu organizirana je i mala škola za svu djecu iz sela kako bi stekli prvu pismenost. Tako petogodišnjaci dolaze noseći na leđima, tradicionalno afrički umotanu, mlađu braću i sestre. Tako pješače i po nekoliko kilometara. Sva djeca u Malom domu dnevno dobivaju zobenu kašu.
Autor: Ivan Vuković – Vuka
