Samaritanka
Žena je bila naručena tek za pola sata, pa su ona i njezin pratitelj u prizemlju zgrade pronašli kafić s ružnim i neudobnim tabureima umjesto stolica i naručili piće. Izbjegavali su se pogledati. Šutjeli su i slušali razgovor za susjednim stolom.
– Zamisli, deset godina je čekao da je zaprosi – rekla je plavuša odjevena kao medicinska sestra. – Sve je bilo dogovoreno. I crkva i sala, sve.
Uronila je prste u čašu s mineralnom i izvadila limun.
– I baš u trenu kad ju je čekao pred oltarom, pala je prva bomba. I to baš na auto kojim je dolazila – rekla je šireći oči.
Umor joj je skupio kapke kao da je radila u noćnoj smjeni.
– Nije htio biti na sprovodu. Dezertirao je i otputovao sljedeći dan – dovršila je i zagrizla limun. Skupljenih obraza isisala je sok i bacila koricu u pepeljaru.
Njena sugovornica cijelo je vrijeme u ruci tresla vrećicu šećera. Sad je palcem i kažiprstom obuhvatila rebrasti rub i podrapala ga. Dlanom je napipala šalicu s kavom i usula šećer. Napipala je i žličicu, podigla je i promiješala. Kako je miješala prebrzo kava se prelijevala preko ruba, curila je na stol i kapala na ženinu suknju.
Medicinska sestra bila je toliko zamišljena da uopće nije reagirala. U ruci je držala čašu s mineralnom vodom i gledala balončiće kako hlape. Kako bi koji došao do površine, odabrala bi novi na dnu i pratila ga sve do vrha.
Sad kad su i njih dvije šutjele, dvoje više nije znalo što bi. Čovjek se podigao s taburea i kleknuo. Uhvatio je ženu nezgrapno za ruku i promrmljao nekoliko riječi.
Na spužvastom plavom tabureu ostala je velika rupa.
– Digni se. Sramotiš me – odgovorila mu je kroz zube žena.
Muškarcu kao da je bilo drago. Nasmijao se i otresao koljena.
Kad su izašli iz kafića i krenuli prema dizalu, medicinska sestra ramenom dotakne svoju prijateljicu.
– Ako mi posudiš svoj štap – reče – ispričat ću ti priču o njih dvoje.
Antonija Novaković
O knjizi
Antonija Novaković nagrađivana je hrvatska pjesnikinja, prije nekoliko mjeseci objavila je i svoju, opet nagrađenu, knjigu kratkih priča Birali ste broj koji se ne koristi. Tu sam, opsegom neveliku, ali onim neizrečenim, sabijenim, prešućenim i tajnovitim bogatu knjigu tek nedavno pročitao. I što sam tamo našao? U ovim spektakularnim vremenima kad svatko tko zna razliku između č i ć piše knjigu, kad je svačija biografija važna i nevjerojatno posebna da zaslužuje knjigu ili barem blog, pročitao sam priče koje se klone bilo koje važnosti, koje su toliko dovedene do ruba da cijelo vrijeme dok ih čitate osjećate nedostatke. O kakvim je sad pak nedostacima riječ? Kako znamo, nije baš najbolje da neka proza ima nedostatke, i ova ih, da se razumijemo, i nema, ona je u svojoj prešućenosti, u tome da nema namjeru zavođenja čitatelja te da ga cijelo vrijeme drži na „kruhu i vodi“ jednostavno precizna i čista, ona je suočavanje s nemogućnošću prelaska mnogih granica. Jedna od tih nevidljivih, a čvrstih jest ona komunikacijska, ono što želimo reći, ono što želimo čuti, ali nažalost prečesto za tu svrhu biramo broj koji se ne koristi. / Ivica Prtenjača, Večernji list
PREUZMITE BESPLATNU E-KNJIGU na linku: http://elektronickeknjige.com/knjiga/novakovic-antonija/birali-ste-broj-koji-se-ne-koristi/
