Živimo li u svijetu granica ili smatramo da one ne postoje? Smatramo li da je svojevrsna utopija vjerovati da granice ne postoje jer smo svakodnevno suočeni s mnoštvom predrasuda i nametnutog/očekivanog ponašanja?
Istina je uvijek negdje između, kažu ljudi. Zapravo je onako kako si sami postavimo i napravimo. Odlučimo li cijeli život koračati misleći da postoje granice, bile one vidljive ili ne, nećemo napredovati na svom putu. Uvijek će postojati netko i nešto što će nas kočiti na putu ka sreći.
Sloboda ne znači neodgovornost, ne znači izbjegavanje obaveza.
Granice ne postoje
Shvatimo li da granice ne postoje, da su one u našemu umu, svijet će postati prazna bojanka. A na nama će biti da u nju unesemo sve svoje nijanse i boje. Puno je ljepše vjerovati u sebe i svoje mogućnosti, unaprijediti se da bismo postali jača verzija sebe, vjerovati u dobro i u čuda. Život tada nije opterećenje. Živi se s guštom i punim plućima, veseleći se novim danima, u kojima ćemo opet imati priliku otkrivati nešto novo.
Zašto onda stvoriti granice, nevidljive linije oko sebe? Prostor u koji drugi neće moći ući, jer im ne dozvoljavamo, gdje će srca ostati zatvorena, jer se bojimo dijeliti sebe kroz život?
Ne mogu drugi ljudi pomaknuti vaše granice niti spoznati ih prije nas. Mi smo ti koji odlučujemo hoćemo li shvatiti istinu. I hoćemo li se boriti sami za sebe i maknuti onaj nametnuti način razmišljanja i odgoja. Mi sami možemo biti ta promjena koju želimo vidjeti, možemo biti sretni, slobodni od svih okova.
Sloboda i odgovornost
Sloboda ne znači neodgovornost, ne znači izbjegavanje obaveza. Sloboda znači posjedovati i izgraditi sebe, kako bismo najbolje reagirali na situacije i znali uspješno koegzistirati s drugima. Sloboda znači prihvatiti sve svoje odgovornosti, kako bismo radili ono što volimo i došli do određenih ciljeva. Ne zato jer vam drugi to nalažu i očekuju od nas, nego isključivo jer mi to želimo i jer smo mi to odabrali. Sami vozimo svoj brod, držimo kormilo u svojim rukama, bez obzira na povremene nevere i valove.
Svijet može postojati bez granica u našoj glavi. Može biti ispunjen, miran i lijep, onakav kakvim ga sami stvorimo. Jedine granice koje moramo postaviti su one prema negativnim emocijama, uvjerenjima i osobama. Onim osobama koje iz nas izvlače samo ono najgore i pokušavaju nam ukrasti naš cijenjeni mir. Negativne emocije koje osjećamo kad razina energije padne, a mi ne vidimo koliko smo u životu napredovali, pa sami sebe spuštamo bez potrebe. Ona uvjerenja koja nas koče, jer se očekuje od nas da ih slijedimo jer su zacrtana od strane roditelja, partnera ili društva. Ne moramo, ljudi dragi, ne moramo pratiti nikoga niti biti ovčice kao i svi ostali.
Nismo dužni nikome polagati račune, kao ni raditi ono što se od nas očekuje. I ne, to ne znači oholost i sebičnost. To znači dovoljno voljeti i poštovati sebe, ujedno i druge ljude, kako nikada na taj ni sličan način ne zadiremo u njihove izbore, vjerovanja i odluke, jer isto tako ne želimo da se drugi petljaju u naše. To znači poštovati svoje i tuđe vrijeme i snove. Svi smo različiti. Zaslužujemo njegovati svoju različitost, stapati se u toleranciji i učiti jedni od drugih. Rušiti svoje granice i pokazati drugima kako one ne bi trebale biti prepreka na putu ka cilju i sreći.
