Vrlo često, ono od čega pokušavamo pobjeći, prati nas u stopu. Okrećemo glavu u stranu, kao kad bježimo od neprijatelja, bojeći se suočiti s istinom. Mislimo, ako dovoljno snažno govorimo da nešto ne želimo i bježimo i od sebe i od problema, on će nestati.
Neće. Čak ni kada naiđe na naš najveći otpor. Upravo tim otporom i negativnom vibracijom neželjeno ćemo još više privući. Jer, ono ipak mora pronaći način kako se ispoljiti, kako bismo naučili lekciju i uhvatili se u koštac sa svojim strahovima.
Ne odupirite se, kako vas ono što vas tišti ne bi konstantno pratilo. Okrenite se, suočite i nastavite hrabro dalje.
Ni naprijed, ni natrag
Sve dok vjerujemo da se ne moramo suočavati sa sobom i vlastitim strahovima, da ih možemo lagano izbjegavati, život će nam servirati sve ono što nismo priželjkivali. Nećemo moći niti naprijed, niti natrag, paralizirani od straha.
A što je taj famozan strah? Samo emocija, koju smo sami kreirali, vezano uz prethodna iskustva na kojima smo se ponekad opekli. Ponukani prošlošću i onim lošim što smo u njoj doživjeli, stavili smo barijeru ispred nas, ograničili si napredak jer smo stvorili emociju straha.
Možemo promijeniti svoj pogled na strah, možemo shvatiti da je ono samo prolazna emocija kojoj ne treba dodatno davati na snazi, nego je razbiti čim se susretnemo s tom mišlju i emocijom. A moramo učiniti baš suprotno. Ne bježati i ne odmahivati rukama, nego krenuti put straha, suočiti se oči u oči s tim imaginarnim neprijateljem.
Srce tuče kao ludo, gubimo dah, preznojavamo se, ruke i noge kao da su se odsjekle i tresu se. Kako onda da strah ne postoji? Ne postoji, nije opipljiv. On je imaginacija u našoj glavi, ondje gdje smo stvorili blokadu, blokirali si i naredne korake, izazvali reakciju tijela.
Dan po dan
Čemu onda živjeti tako, samog sebe dovoditi u nezgodne situacije? Krenimo dan po dan, svaki se dan suočimo s nekim manjim strahom koji smo kreirali, pokušajmo ga svladati. Tek kad na jednom od njih uspijemo ispoljiti sve emocije i shvatimo da smo uzalud brinuli i plakali, bit će lakše prijeći i preko onih većih strahova.
Možemo se i moramo lišiti svojih iluzija i strahova koji nas koče da živimo onako kako želimo živjeti. Ne učinimo li tako, život će nam uvijek nadalje servirati ono čega se bojimo, jer ćemo podsvjesno i dalje biti u strahu. Ne možemo trčati i bježati od problema, zatvarati oči kada nam ne odgovara ono što gledamo u ogledalu. Moramo otkriti što je to što nas tišti i zašto smo stvorili podsvjesne strahove.
Tek tada uspjet ćemo se osloboditi i shvatiti kako je strah bio sasvim nepotreban. Shvatit ćemo kako smo puno vremena izgubili bojeći se, a trebali smo samo raširiti ruke i živjeti svim srcem.
Stoga, ne odupirite se, kako vas ono što vas tišti ne bi konstantno pratilo. Okrenite se, suočite i nastavite hrabro dalje.
