Problem današnjeg društva leži u činjenici da svatko želi znati sve o drugima. No, svoje previše drži za sebe. Ujedno i ne spoznaju sebe jer se prečesto bavi tuđim životima. Pritom, oni koji mirno vode svoje živote i gledaju svoja posla, dižu sve veće zidove oko sebe. Jer, zašto se družiti kada se sve svodi na to koliko tko zarađuje, žive li oni bolje ili gore od nas, koliko troše na ljetovanja… Jesu li im ormari puni dizajnerske odjeće, varaju li, koliko kila su dobili…
Pametni ljudi znaju se distancirati od napornih ljudi. Pronađu one s kojima mogu biti opušteni, one koji imaju jednako izgrađene živote, one koji se bave sobom i ne pitaju intimnija pitanja niti narušavaju nečiji mir.
Gdje je granica?
Pa, gdje je onda granica i zašto se većina oglušuje na izrečena pravila i granice koje im postavimo?
Odgovor leži u odgoju pojedinca i njegovom karakteru koji gradi kroz iskustva. Po prirodi sam introvert. Međutim, ljudi koji me poznaju ne mogu vjerovati da se tako deklariram. Jer znaju koliko opuštena, društvena i vedra mogu biti. Znaju da sam jedna od onih koja će do jutra zaružiti kad treba, isplesati se deset sati u komadu bez ikakvog poticaja, alkohola i slično, razgovarati i filozofirati satima o svemu. I onda im nije jasno zašto se svrstavam u introverte.
Zato što sam s vremenom shvatila da ljudi previše traže, a premalo daju. Zato što najviše uživam u svoja četiri zida, u društvu svog partnera, mačke i svojih knjiga. Ne gledam TV tako često kao ostali, možda jednom u tjedan dana i to nešto korisno. Ne čitam novine, ne pratim vijesti i zbivanja u svijetu. Ono što me zanima vrlo lako ću naučiti i saznati. Ono što me ne zanima, nego zamara – naučila sam odmaknuti od sebe
Punjenje baterija
Osobe s kojima se družim, a nema ih puno, znaju da naša druženja moraju biti prožeta istinom i zabavnim stvarima. Možemo mi i o problemima, ali ne toliko naširoko da prebacimo svu negativu jedno na drugo, pa da smo kasnije danima utučeni. Druženja su po meni svojevrsna punjenja baterija. Prema tome, trebala bi biti nonšalantna, vedra i neopterećena.
Za opterećenja i mozganja imate vremena kad ste sami, u svoja četiri zida. Ne mora svatko znati vaše najskrivenije tajne, intimu i nedoumice. No, biti introvert ne znači da sam kompletno cijepljena od društva i da ne trebam razgovore uz kavicu ili pivo, odlaske u shopping, kino i slično.
To znači da samo trebam više vremena da se ispraznim i iznova napunim. A ljudi me jako često zamaraju jer im se dosta trudim pomoći i dosta dijelim sebe s određenim osobama. To ne znači da ih ne volim. Baš naprotiv, volim ih toliko da znam da sam najbolja za sebe i za njih kad sam udaljena od svega. Jer tad imam vremena biti ja, posvetiti se pisanju, kreativnosti, stvarati nešto i tako tu pozitivnu energiju i motivaciju prenijeti na njih.
Radosti i tuge
No, nisam podignula kompletne zidove, nisam odlučila biti sasvim sama. Jer, svakome mogu pronaći neku zamjerku, kao što i oni meni mogu reći da sam rezervirana ili distancirana s vremena na vrijeme. Ne. Svatko od nas je otok sam za sebe. U prijevodu, istinski se možemo osloniti jedino na sebe. Jer, drugi ne spoznaju što se sve događa u našim glavama i srcima. Prema tome, uzimati tuđe savjete i istine kao istinu ne vodi nas k nama, nego onom ponašanju koje očekuju od nas. Ali, otok sam za sebe ne mora značiti da morate kroz život koračati kompletno otuđeni od svih, nemati dodirnih točaka i ne dijeliti radosti i tuge.
Nemojte biti usamljeni kad ste sami. A nemojte si dopustiti ni da ste usamljeni dok ste među ljudima, jer ti ljudi nisu pravi za vas. U životu su nam potrebni drugi ljudi, kao i mi njima. Da se međusobno nadopunjujemo, da dijelimo iskustva, da se gradimo i rušimo kako bi iznova spoznali sebe. Potrebni su nam ponekad da nam donesu olakšanje, podršku i svjetlost onda kad se nismo zaputili na dobar put. Jednako tako, da nam pokažu koliko možemo biti jaki. Koliko možemo i znamo voljeti te da spoznamo kako prihvatiti sebe, kako bismo prihvatili njih.
Mnogo je razlika između vas i vaših bližnjih. I upravo te razlike su nam dane kako bismo učili jedni od drugih. Kako bi prošli sve potrebne lekcije i napredovali kroz život. I ne možete i ne trebate gledati na svijet njihovim očima. Ali lijepo bi bilo imati obzira i prestati se međusobno kriviti i osuđivati, jer zaista nismo prošetali u nečijim cipelama, kao ni nosili njihove probleme ispod svoje kože.
Univerzalna istina
To što većina trenira sebičnost, zauzetost svojim površnim ciljevima, što su na van super, a iznutra šuplji i nedovoljno otvoreni, ne mora značiti da na svijetu još nema dobrih ljudi s kojima možete dijeliti sebe i pokretati neke nove akcije i hobije.
Dapače, u svakom žitu ima kukolja, tako i među nama. Ima mnogo onih koji se ističu na negativan način. No, ima i onih koji će poticati druge, biti podrška i dijeliti sreću. Ovisno na to kako gledamo na život, kako gledamo na ljude. Jer, kako zračimo, tako i privlačimo. To je univerzalna istina.
Nemojte graditi zidove oko sebe ako imate ljude koji bi dali sve da vam izmame osmijeh na licu. Nemojte radi straha, prethodnih razočarenja i odbačenosti ili neshvaćenosti odbijati one koji bi vam pokazali da postoji i druga strana – ona pozitivna, ona vrijedna življenja.
Koliko god da možemo biti jaki zasebno, zajedno smo ipak nenadmašni. Zajedno pomičemo sve barijere, zajedno možemo izgraditi bolje društvo i pomoći onima kojima je potrebno. Jedan glas slabo se čuje, a kada se glasovi udruže i pjevaju svoju pjesmu, ona putuje svijetom kao eho i dopire do srca onih koji su izgubljeni ili zatvoreni.
Otvorite srce životu, otvorite sebe novim iskustvima, otvorite se dobrim ljudima. Budite vi ta dobra, vrijedna i pozitivna osoba koja će drugima unositi vedrinu i mamiti osmijehe, koja će pružati podršku kada nastupi tama, koja će pokazati da je dovoljna kap dobrote i mrva ljubavi da se cijeli pogled na društvo i svijet promijeni.
