Nije tragično imati i prepoznati vlastite snove, a ne djelovati svaki dan u njihovom smjeru. Tragično je nemati vlastite snove i dozvoljavati si da tonete u tuđim snovima.
Tko ste vi? Oni koji imaju i poznaju vlastite snove, oni koji ih se ne usude imati ili oni koji smatraju da im snovi nisu potrebni? Do koje granice seže konformizam ljudi bez snova, njihova flegmatičnost i strah kad dozvoljavaju da im netko drugi diktira tempo i da plivaju u njihovim vodama?
Snovi iz nas izvlače maksimum truda, vjere, nade, veselja.
Predstava bez kraja
Jeste li se susreli s takvim osobama? Što ste od njih naučili? Ja sam im pokušala pomoći, ali neuspješno. Jer toliko su zaglibili u tuđim očekivanjima i tuđim vizijama sebe, da prave sebe više niti ne raspoznaju. Toliko su postali nijemi i slijepi na sve što se događa u njima i oko njih.
Predstava koja nema kraja, a početak su odavno zaboravili. Jednostavno, odlučili su dignuti ruke od sebe, jer su shvatili da je lakše živjeti kroz tuđe snove i vizije, lakše je ne raspoznati sebe nego se vezati nevidljivim nitima za druge, tek toliko da osjete svrhovitost koju nisu pronašli. A trude se na sva zvona prezentirati kao da su jedinstveni. Trude se sakriti svoj jad i nemoć da pobjegnu i otkriju sebe.
Nije li tužno kad postanete tuđa sjenka, a svoju sjenku niste sasvim kreirali? Nije li tužno odbaciti sve ono što ste mogli postati, a niste jer ste odlučili ne poduzimati ništa, jer je lakše biti stopljen s okolinom.
Put do duge
Ne želim vam to, nikome. Morate imati svoje snove i vizije, morate znati kamo stremite. Pa i sve da su vaši snovi nekome nešto sasvim svakidašnje, vaši su. Sve i da vas ne potiču na maksimalne promjene, barem znate da idete svojim, a ne tuđim putem.
Život bez snova, za mene je poput života bez kisika. Ne postoji. Ne bih egzistirala da me moji snovi ne drže podalje od svega, da mi ne dižu glavu u oblake i pokazuju dugu koja me s vremena na vrijeme utješi i podsjeti zašto sam ovdje.
Snovi iz nas izvlače maksimum, maksimum truda, vjere, nade, veselja. Uz njih naš život postaje najljepša bojanka, a ne tek isprazne linije. Oni su taj začin, baš kao i ljubav, začin po našoj mjeri. Ono što život čini izvanrednim.
Ljepota života
I sve mogu oprostiti, ali ne mogu oprostiti ljudima što nemaju svoje snove, što ne žele sudjelovati u svojim životima i živjeti ulogu radi koje su tu. Ne mogu im zaboraviti njihov nemar i to sveopće stanje ispraznosti. Ne mogu shvatiti da ne žele od srca se smijati, biti radosni i otkrivati svoju svrhu.
Želim, želim ih tako jako prodrmati. Jer ne mogu pokraj njih prolaziti pognute glave. Želim da shvate ljepotu života i jednostavnost imanja sebe i posjedovanja svoga svijeta u glavi. Želim da shvate kako imaju mogućnost taj svijet iz glave jednog dana pretočiti u stvarnost.
Želim da prestanu biti nijemi i slijepi, dok još nije kasno. A vama želim da se čvrsto držite sebe i svojih snova. Da i kad mislite da ne znate kamo idete, pronađete vremena za ucrtati neke nove ciljeve. Ako vam jedni snovi ne uspiju, ne znači da ste iscrpili sve opcije.
Imate još toliko snova za sanjati i živjeti, a treba ih živjeti. Budite oni koji vjeruju da mogu. Oni koji će tako i učiniti sve da bi živjeli svoje snove. Ne pristajte na manje od toga, ne treba vam tek puko životarenje.
Vaši snovi smetaju onima koji nemaju svoje snove
