Ja sam jedna od onih koja vjeruje kako izbacivanje svega potisnutog na vidjelo pomaže reorganizirati misli, okrijepiti dušu i napuniti baterije za novi početak. Nema onoga što je ostalo neizrečeno, a da nam nije predstavljalo smetnju u razvoju i suživotu s drugima. Ono što nas tišti i godinama leži na duši kao najdublja i najtamnija rana, ono što nas sputava da se maksimalno posvetimo sebi i dijelimo veći dio nas s drugima.
I svatko od nas ima to nešto, što ostaje obavijeno velom tajni, skriveno od pogleda. Svatko od nas ima i svoje razloge zašto nešto ne dijeli s ostatkom svijeta ili bližnjih, kao i savršeno vrijeme kad će imati hrabrosti izreći, suočiti se s boli i na koncu, prerasti bol i spoznati nešto iz tog iskustva.
Lekcija je još ljepša i jača kad znaš da možeš pomoći nekome sagledati svoje nevolje drugim očima, donijeti utjehu i barem na trenutak odmaknuti sve terete s leđa.
Ispisivanje boli
Kod mene je to uvijek išlo puno lakše, jer odmalena sam prakticirala izbacivanje misli i boli na papir. Pa sve da to napisano nitko i ne pročita, olakšala sam dušu. I drugačije je kad ono od čega zaziremo i čega se bojimo pretvorimo u nešto opipljivo i vidljivo. Lakše se suočavamo s tim i lakše uočavamo ono što prije ne bismo niti mogli uočiti.
Također, vjerujem da tako brže i bolje pronalazimo rješenje za svoje probleme. Jer, gledamo neprijatelju ravno u oči. Bez skrivanja, ogoljeni do srži, prikazujemo svoje pravo lice i sve svoje strahove. Lijepo je shvatiti da smo nesavršeni i raditi na svojim iskustvima tako što ćemo shvatiti da ih možemo iskoristiti kao gorivo za dalje. Pronaći inspiraciju kako od ružnih i tužnih priča i gubitaka ostaviti trag i napraviti nešto drugačije.
Putem možda i pomognemo onima koji su bili ili se nalaze u sličnim situacijama. A znamo da je radost u dijeljenju. I to ne samo dobrih stvari, već i iskrenih i teških emocija s drugima. Tada postajemo cjelina, postajemo spojeni s bližnjima na nekoj višoj razini. Jer – otkrivamo najskrivenije dijelove svoga bića.
I od toga ne treba bježati niti se smatrati oštećenima, jer svi koračamo s nekim zakrpama. Bitno je samo kako gledamo na njih i što smo izvukli iz svega toga. Meni moje redovito izmame osmijeh na lice jer da ih nije bilo danas ne bih bila ovo što jesam. Ne bih imala hrabrosti dijeliti sve što mislim s vama, ustručavala bih se govoriti o emocijama, o onome naučenom.
Željni bliskosti
Lekcija je još ljepša i jača kad znaš da možeš pomoći nekome sagledati svoje nevolje drugim očima, donijeti utjehu i barem na trenutak odmaknuti sve terete s leđa. Puno to znači u svijetu gdje postoji surovost, zloća, gdje se svi skrivaju vješto od drugih i zaziru od bilo kakvih dubljih povezanosti i emocija.
Ostali smo željni bliskosti, željni stvarnih osoba koje svoje probleme prezentiraju kao i svoje sumnje, kako bi zajedno s drugima naučili lekciju. I naposljetku, shvatili da smo baš tako nesavršeni – savršeni. Jer, trudimo se ostati vjerni sebi, pohvatati konce svog života i koračati hrabro u nepoznato, s vjerom da će nam se život ispreplesti sa sličnim osobama i da ćemo tako zajedno sretno egzistirati.
Stoga, budite ono što jeste i uvijek ostavite mjesta da budete još puno više i puno bolje. A svoja iskustva rado dijelite s drugima i budite ponosni na sve što ste prošli. Ne plašite se onoga što će drugi reći za vaše lekcije. Plašite se toga da niste pomogli sebi ili nekome, da ste ostavili sve u toj tamnoj kutiji na dnu duše. Plašite se da ste zatvorili svoje srce za davanje i primanje, a ne biste trebali. Uvijek trebamo stremiti tome da smo kompletno otvoreni za život i sve što nam on nosi, kao i za druga bića kojima smo okruženi i kroz koje učimo i rastemo i mi.
Životne lekcije koje često zaboravljamo
