Zahladilo je. Zagreb je ušao u adventsko raspoloženje. Lampice blješte na sve strane. Dućani prepuni božićnih ukrasa koji viču “kupi me”, dok sa zvučnika dopiru prigodne pjesmice. I svi smo sretni. Naočigled. Vrijeme kao stvoreno za zaborav i bijeg od stvarnosti u koju ćemo lupiti s 1.1. iduće godine. A do tada, trebali bi probati biti dobri. Prema drugima, prema sebi. Ne peglanjem kartica i pražnjenjem novčanika već poklanjanjem onog najboljeg od sebe, što ne možemo zapakirati u sjajni celofan s mašnom. Kraj godine obično nas navede na razmišljanje o podvlačenju crte i zbrojanju i oduzimanju svih 365 dana. Dobro, loše, potrebno i nepotrebno. Ima li smisla godišnja bilanca? Samo ponekad, kad “poslovanje” na temelju doživljenog možemo preokrenuti na bolje.
Život je sistem pokušaja i pogrešaka. Koliko smo samo puta padali pri učenju hodanja. I kada naučimo hodati, dogodi nam se da opet padnemo jer postanemo sigurni kako je stečeno znanje savršeno. Zasigurno je lakše pasti kada se od tebe očekuje padanje, u procesu učenja. Kada uz to imaš nekoga tko te konstantno podiže, manje boli i udarac. I tjera te da i da dalje hodaš jer imaš sigurnost. Zaleđe. Ljepota je u sigurnosti. U miru i osjećaju pripadnosti nekome ili nečemu. I možda baš u tim zimskim vremenima više težimo toplini. Onoj ljudskoj, finoj i iskrenoj koja se ogleda u primanju i davanju dobroga; riječima i djelima.
Često nismo svjesni koliko su, nekome male stvari, istovremeno drugima jako velike. Isto vrijedi i u obrnutom slučaju. U ovim hladnim vremenima kada zaboravljamo kako smo ranjivi i kako imamo vijek trajanja, probajmo vjerovati kako iskazivanje dobrih emocija nikako i nikada nije loše. Isto tako, te dane emocije primajmo s poštivanjem, zahvalnošću i srećom. Kada bi zavladala takva jednostavna utopistička ideja, svijet bi zaista bio puno bolje mjesto.
Možda mi roza naočale kvare pogled, ali zaista ne vidim išta lošega u tome kada bismo prestali tražiti razloge kojih nema, razne “kvake 22”, izostavili sumnje i čuđenja i prihvatili dobru namjeru, jednostavno takvu kakva jest, bez povlačenja mogućih šahovskih kombinacija G7 na A6 i obrnuto. Probajmo, zaista nije teško. Probajmo zakrpati ožiljke i ne forsirati ih do boli. Probajmo ne kalkulirati. Probajmo si dopustiti. Oprez JE majka mudrosti, ali je i odluka njena sestra. Istina, sistemom vjerojatnosti, naletjet ćemo i na šamar te sestre … ili majke. O, hoćemo sigurno. Ipak, sigurna sam kako nas neće boljeti više nego ruku koja ga je odaslala.
Zagrli, pohvali, uputi osmijeh. Sada. Čim to osjetiš. Jer prilike su podložne nestajanju. Kao i ljudi. Paradoks koji ljudi rade je da o nekim ljudima počnu intenzivno razmišljati tek kada oni odu s ovoga svijeta. Tek tada ih …dožive. Tek tada im zaista nedostaju. A nitko i ništa ne može promijeniti činjenicu kako ih više nema. Ne možeš ih zagrliti, ne možeš im reći koliko ti znače; možeš samo žaliti što to nisi napravio kada si mogao. Kada bismo bar svaki dan zaista bili svjesni te činjenice, činjenice kako prilike nisu konstanta, kako ljudi nisu besmrtni.
Manje odmahujmo glavom, više pružimo ruku. Pokušajmo manje voditi monologe, više dijaloge. Izrecimo misli, a maštajmo čitajući knjige. Zaliječimo nekoga zagrljajem i poklonimo vrijeme za slušanje. Zanemarimo pretpostavke; zamijenimo ih iskrenim pitanjima. Pokažimo suosjećanje i brigu.
Ne zaboravimo kako smo nekome, možda, cijeli svijet.
Toliko je ljepote oko nas koju uzimamo zdravo za gotovo. Ne stižemo percipirati ono što nepravedno nazivamo malim stvarima. Ustvari, baš one su vrlo važne i samim time velike. Povećavaju volumen duše, otvaraju oči, izvlače iz nas sve one davno pospremljene emocije na koje smo možda zaboravili. I baš one nas nauče kako ih treba dijeliti.
Ljubav u svim svojim oblicima u kojima se pojavljuje čini nas živima. Čini nas blještavima. I u ovo vrijeme kada sve oko nas blješti, potrudimo se biti jedna mala šljokica; šljokica koja će svojim sjajem otjerati nečiju tamu.
