Kulminacija: ALOPECIA TOTALIS

Naravno da se nije zaustavilo na 50% izgubljene kose. Vratili smo se kući, preostalo je još nekoliko dana dok ne krenem na posao. Radim u uredu, okružena ljudima. A kad sam na službenom putu, to opet uključuje ljude, sastanke, druženja. Da i ne spominjem ljeto. Da obrijem glavu ili pričekam savjete liječnika? Možda ovo stanje prođe za nekoliko mjeseci, kada bih počela nositi kratke frizurice.

To je bilo moje prvo, najogavnije ljeto koje sam mogla zamisliti. Živim na moru, a ne kupam se. Ne kupam se jer nosim usranu maramu. Dan i noć. Na posao, u grad, na kavu, na more… Nosim to govno na glavi, svih boja, šarenih boja, predivnih boja – a mrzim je. Glava mi kuha, a nekako mi je to bila idealna opcija. Ljeti inače imamo period kada ni klijenti ne traže sastanke, pa se ne putuje. Zato rekoh sama sebi, dok dođemo do toga, već ću ja imati neko drugo rješenje. A u ured i đir po gradu mogu s maramom, pa ljeto je. I totalno su slatke (ovisi kome, meni su se zgadile, naravno).

Doktori su u međuvremenu sa mnom igrali ping-pong. Iz Pule za Zagreb, iz Zagreba za Rijeku, iz Rijeke nazad u Pulu, pa opet Zagreb.. Malo imunolozi, malo dermatolozi. I naravno, nema objašnjenja, nema uzroka, ne znaju ništa. Sigurno je nešto imunološki, ali znate, to se ne može detektirati. Možete na terapije kod dermatologa, pa ako upali – super. Isto mišljenje dobila sam na više strana. Vani, tu, privatno, regularno, iz svih izvora koje imam po svijetu. Svo to istraživanje trajalo je nekoliko mjeseci.

I tada, vrativši se s posljednjim službenim mišljenjem iz Zagreba, ostala sam na cca 20% kose. Ponuđene su mi 2 opcije s obzirom da mi prijeti alopecia totalis. Teška hormonalna terapija s raznim nuspojavama, a nikakvom garancijom za uspješnost, s obzirom na nepoznat porijeklo moje alopecije. Druga opcija su bile injekcije direktno u glavu (Volon A 3 ml + Lidocain sol 2% 6 ml).

Terapije sam primala svakih nekoliko tjedana. U ležećem položaju, jer su jako, baš jako, neugodne. Osjetiš kako ti iglom netko struže kroz kožu, dok se ne zaustavi i krene ubrizgavanje u ‘prazno’, jer to nije masno tkivo, to je glava. Kako nije koncentrirana rupa, tj. jedno mjesto žarišta, dobivala sam nekoliko doza da pokrijemo cijelo tjeme.

Tamo je, na dermatologiji, bila i jedna predivna sestra. Žena koja me nije mogla gledati, koja bi me došla držati za ruku i doslovno ‘navijala’ za mene. Bilo je trenutaka kada bi mi zasuzile oči na to koliko ljudi mogu biti suosjećajni. Da ne moraš izustiti niti riječ, a razumiju te. Ne poznaješ tu osobu, ali tamo ti je sve. Na terapije bih išla usred posla. Ponavljam, radim u firmi u kojoj su zaista napredni i fleksibilni. Nisu u tim trenucima znali što proživljavam, a meni je trebalo da se mogu taj dan negdje vratiti. Koliko god da me to iscrpljivali ili mi bilo slabo – morala sam nastaviti taj dan kako-tako.

Kad bih išla na terapije, mislila bih na tu dragu sestru i kako ću je na kraju svega zagrliti, jer je zaista strašna žena. Eto, samo to mi je bilo u glavi. I torture bi prošle. Imala sam i razrađenu logistiku prijevoza. Moja majčica bi me pokupila na poslu, iskipala na dermatologiji, čekala, pokupila i vratila. Sve da cijeli proces traje čim kraće. Na žalost, sve to bilo je bezuspješno.

Ne znam jesam li bila sretna što to ljeto napokon završava ili sam bila pod stresom. Naime, plan za dalje nemam, a marame nije da se nose baš tako intenzivno tijekom jesen ili zime.

Sjećam se situacije u kojoj stojim na stijeni, na slavnom Fratarskom otoku. I puhalo je taj dan, ali je bilo sparno. Svi su skakutali u vodu, a ja sam… Ja sam gledala sa stijene. U jednom trenutku htjela sam skočiti u vodu i ja i isplivati s tom maramom, mokrom da me fino hladi. I ne bi bilo prvi put. Kako je puhalo, kad sam izašla iz vode više nisam mogla namontirati tu mokru krpu na glavi. Pokušavala sam do iznemoglosti. Moj je dragi svo to vrijeme promatrao moju muku. U jednom sam se trenutku digla s te proklete stijene i krenula pod tuš. Da se presvučem, odustanem od kupanja i stavim suhu maramu na glavu. Krenuo je za mnom. Kad me uhvatio za ruku, vidio je da sam na rubu suza i samo me pustio.

Nije ni on više ništa mogao. Ili ipak je… Kroz nekoliko dana pojavio se s jednim od najljepših iznenađenja. Kupio mi je onog ogromnog roza flaminga na napuhavanje, da mogu plutati u moru i brčkati se do mile volje. Toliko sam ga htjela, ne iz tih razloga, nego jer je to tada, back in 2017., bilo in – a i još su razne varijante, ali on je pogodio svrhu svjetski.

Mislim da sam ga isti dan kad sam ga dobila (ili koji nakon) – posudila. I, kako je puhalo, te su ga jadne cure nasukale na stijenu. Još se bojim svoje tadašnje reakcije. Nadam se da sam koliko – toliko uspjela progutati tugu. Ali, ako ikada dođu do ovog teksta, nadam se da će shvatiti da nisam niti u jednom trenutku pomislila ništa loše, niti sam bila ljuta. Samo sam imala malo dublji razlog. Ipak, svim tim curama i svim tim obiteljima s kojima sam provela to ljeto, kapa do poda. Nevezano za to što su se cure potrudile nabaviti identičnog novog flamingića. Dolaze iz obitelji na čiji se odgoj može svatko ugledati, pa ću tako i ja – čim budem imala prilike.

I počeli su dogovori za prva službena putovanja nakon ljetnog zatišja. Radilo se o malo dužem putovanju, pa smo planirali koji tjedan unaprijed. Znala sam da mi marama nije opcija, a niti obrijana glava s nekoliko crnih fleka kratko obrijane kose. Ne, nije moguće to maknuti sa žiletom. Kad kosa otpadne, otpadne iz korijena, ne vidi se vršak dlake, kao što se to vidi kada se brijete britvicom. S druge strane, ne mogu zamisliti klijente i partnere koji bi me vidjeli u tom izdanju, a znamo se od prije. Pitanja tipa karcinom, zračenje i sl. bih svim silama željela izbjeći. Je, ne mogu niti usporediti svoju situaciju s tom, niti bih ikada htjela to stavljati pod isti koš. I tako je pala odluka – idemo kupiti periku. Bože, da sam znala što to znači, kunem se da bih se izridala doma prije nego krećem u to.

Odlučila sam se za Zagreb. Nekoliko opcija, pa zašto ne probati tamo. Imaš bar malo izbora, za razliku od ostalih gradova u prekrasnoj našoj. To je bila tortura. Da skratim. Postoje opcije od par sto kuna, ali, oprostite mi, izgledaju kao one za maškare, samo bez fluorescentnih boja. Od svih opcija koje sam taj dan razmatrala, na kraju sam završila u jednom dućanu na Kaptolu. Svi ostali nisu niti imali nešto bolje za ponuditi. Ljudi moji koja sramota. Tolika da sam prije tog zadnjeg dućančića na Kaptolu cijelom Jurišićevom do gore lila krokodilske suze. I sestra mog dečka, koja mi je taj dan bila velika podrška i ja. Obje. Nisi znao tko je više razočaran što smo na tom (ne)levelu.

Drugi problem koji se meni mota po glavi su subvencije. Više se ne sjećam točne cifre koja se tada subvencionirala, ali kreće se između 400-800 HRK. Svakako, ono što se u tom rangu kod nas može naći je tuga najtužnija.

Ne, ne možete zamisliti kako je ženi koja više nije ono što je bila kada se pogleda u ogledalo. I onda još ne može niti pristojnu periku kupiti unutar naših granica. Ma, čak i oni koji mogu, to je sve u najmanju ruku tužno.

Ja sam svoju opciju našla. Bila je to umjetna kosa od visokokvalitetnog vlakna, pa se mogla stavljati pod određenu razinu topline, ali nikako peglanje, kovrčanje i sl. Trajanje do godinu – godinu i pol. Ovisi kako je održavate. Čista ‘sitnica’! Cifra koju sam dala kako bih odgodila pitanja znatiželjnika bila je 3.000 HRK. Najveća nada bila mi je da ću do sljedećeg ljeta nositi kratku kosicu, svoju kosicu, mega zurkicu i da će ovo biti samo ružan period iza mene.

Da ne nabrajam sve pripravke koje sam probavala. Tekućine, šampone, losione.. Ništa. U jednom trenutku okrenula sam se alternativi. Mogu reći da mi je jako pomoglo psihički. Ostati prisebna, stabilna. Mislim da je to bio jako dobar potez, iako nisam dobila ono što sam htjela. Odgovor na to ‘zašto je kosa pala’, pa tako niti lijek pomoću kojega bi kosa narasla. Mislim da ne bih preživjela ovako kako jesam, da nije bilo mjesečnih termina i homeopatskih bobica.

Ništa nije iza mene. Tu je. Želim čestitati prvo svom dragom, koji me znao prije i koji me zna sada. I koji je sve to sa mnom prolazio. Živio sa mnom svo to vrijeme. Pronalazio načine, ne da me trpi, nego da me tješi. Naš se odnos nije ni za trunkicu promijenio ili patio, samo je išao na bolje. Svojim roditeljima. Nemam riječi. Kada je trebalo šutjeti, šutjeli su. Kada je trebalo pitati, pitali su. Znali su uvijek što mi treba, bez pretjeranih komplikacija. Također, mojoj prijateljici, koja je sa mnom plakala, veselila se, davala mi komplimente kada se sama nisam mogla pogledati u ogledalo. Svim mojim curama koje su prolazile sve ovo sa mnom, kroz neku drugu dimenziju. Svima s posla, pogotovo. Nisu me sažaljevali, niti štedjeli pitanjima ili bilo kojim stavom, niti mi dali do znanja da se išta promijenilo.

Hvala i onima koji nisu ništa pitali, jer je bio period kada to nisam htjela. Iako, kad me se pitalo s pravom intencijom, uvijek sam davala iskren odgovor. U tim situacijama vjerujem da se ljudi ne srame. Meni nikad nije palo na pamet mrziti se radi toga. Ali, da mi je ponekad teško – teško mi je i danas, nakon godinu i pol.

Tada sam se već na žalost pomirila, ne samo da je to investicija, već da kupujem nešto čemu rok trajanja mora biti puno duži od godine dana. I da po mogućnosti bude od prirodne kose. Naime, svaka neprirodna vlas je teška, pogotovo ljeti. Pogotovo zato jer je na duge staze, pa moram imati mogućnosti frizirati je, farbati i sve ostalo što žene rade s kosom. I tako. Ova je investicija s taxama i svim davanjima stajala više od 10.000 HRK. Ali, nakon svakog dana patnje s tada već starom perikom, iskustvom koje sam sakupila kroz tih godinu dana – ovu nosim s velikom lakoćom. Sjećam se kako sam se gledala u ogledalu, u novom ruhu, a moja prijateljica stoji iza mene i suzdržava se od suza. Nisu kapale, ali njene su mi oči sve rekle. Hvala ti na tome. Još 10001 put bih to preživjela s tobom, s vama. Nemojte me krivo shvatiti, daleko sam od levela da sam sve prihvatila u potpunosti ili da uživam u tome.

Ovo je ta fora, srebrnkasta, koju sam dobila na poklon.. i koja je imala svoju ulogu u mojoj percepciji situacije u kojoj sam se našla. Visokoizdržljivo vlakno, koje možete modelirati, frizirati, stavljati pod toplinu. Ipak, veoma teška za nositi.

Svakome kome treba savjet vezano uz ovu temi, stojim na raspolaganju. Od losiona, problema, doktora, terapije, razgovora, perika… Sve! Znam koliko je meni značio razgovor o tome. Samo da me netko sasluša. Što bih dala da mi je netko rekao nešto o tome, netko tko je kroz to već prošao. I još uvijek patim za tim da mi netko kaže kako se ‘izvukao’ iz toga. Da mi kaže kako, koliko je trajalo… Znam da pričam u ime žena, ali, na žalost, ni muški nisu pošteđeni. Nekoliko ih je oko mene koji imaju slične situacije. I ne, ne znam što bih još uvijek rekla. Jer, to su one situacije koje te, kao i moja trudnoća, stave na test. Pa ti vidi..

I da, sad na sve to još i trudnoća. Paralelno. Naravno da je i to utjecalo i ostavilo svoj trag. Više o tome u nekom sljedećem blogu.