Termin kod imunologa prošao je ekstremno pozitivno u smislu očekivanja koje sam imala od razgovora. Rekla sam mu na što ciljam, gdje sam to iskopala, zašto me to brine i… Potvrdio mi je da postoji trunka sumnje i s njegove strane.
Radi se o antitijelu pod finim nazivom; anti-beta-2 glikoproteinskih antijela (IgG ili IgM). Kako bih to što jednostavnije objasnila, sama bolest zove se antifosfolipidni sindrom (APS), ili sindrom ljepljive krvi. Dolazi do promjena u homeostatskoj regulaciji zgrušavanja krvi. Točan mehanizam nastanka tromboze još je uvijek neobjašnjen, jer je to jedna od samo dviju novih bolesti otkrivenih krajem 20.st. (druga je AIDS).
Malo da se vratimo u školu, onu životnu
Isto tako, može se dogoditi preuranjeni porod uz pojavu teške preeklampsije, eklampsije ili insuficijencije placente. Ili neobjašnjiva smrt ploda. Bolest se dijeli na primarni oblik – u kojem ne postoji povezanost s nekom drugom bolešću i sekundarni, koji je povezan sa sistemskim eritematoznim lupusom (u preko polovine oboljelih prisutna antifosfolipidna antitijela) ili nekim drugim reumatološkim tj. autoimunim poremećajem.
Nakon što mi je doktor potvrdio mogućnost prisustva upravo ovog monstruma, za kojeg i ako ga se tretira nema obećanja da će sve kako treba, nastavilo se bockanje. Jedno na imunologiji, a drugo na Sušaku. Tamo smo saznali da se nalazi čekaju i do 2 mjeseca. Imala sam novi termin za mjesec i pol, a do tada sam morala strpljivo čekati nalaze. I nadati se da će nam rezultati ipak eliminirati tu opciju.
Ringišpil doktora
U međuvremenu, kako sam još radila iz ureda u kojem ne radim fizički težak posao, ali moram sjediti, počela mi se grčiti maternica. Preko vikenda sam osjetila zatezanje i nelagodu. Ne mogu reći bolove, ali nikako ugodan osjećaj. Mislila sam da se neću moći ispraviti. Prvi radni dan, doktorica mi daje Utrogestan (2x na večer vaginalno) da me opusti prije spavanja. Dolje sve napeto, jedva uzela bris. Na UZVu i dalje sve uredno. Srce kucka, bebač skače. Doktorica me stavlja na bolovanje – pod rizičnu trudnoću. Pitam je moram li baš ležati u bolnici pod nadzorom ili preporučuje da budem doma? Kaže da ipak moram ležati, uz lagane šetnje, bez i najmanjeg forsiranja. Pa, kako imam čast raditi u (za naša poimanja) futurističkoj firmi, odobren mi je rad od kuće, iz ležećeg položaja. Brisevi došli kroz koji dan. Sve sterilno, bez bakterija i urinokultura uredna.
Termin kod imunologa
Bliži se termin za odlazak u Rijeku. Telefonski smo provjerili je li nalaz stigao, da ne bi dolazili na pregled, a da on još nije gotov. Sve uredno potvrđeno. Pojavljujem se na terminu. Moram spomenuti, u Rijeci na imunologiji sve sestre koje sam srele vječito su bile u žurbi. Ali ove zadnje, koje sada posjećujem, toliko su obzirne i tople da je to čudo! U ruke dobivam nalaze. Isprve nisam niti čitala. Ne znam zašto. Uvijek ishitreno sve preletim, da znam što me čeka. U zadnji tren, prije nego sam primljena, škicnem.
Dočekao me boldani red za anti-Beta-2-GPI-Igm s parametrom većim od 200 (pozitivna antitijela iznad 20). Našla se ‘samo’ jedna nula više. I njegovo antitijelo ‘frend’, također pozitivan, veći od 120 (od 12 pozitivan) pod nazivom aCL-IgM. Podnijela sam to, u početku, dosta hrabro. Progutala knedlu. Znam što me čeka, proučavala sam to na svim jezicima koje znam. Ulazim unutra, doktor mi objašnjava. Govori da se hitno javim svojem ginekologu i da mi se preporuči netko tko se ovime bavio, susreo… Tko zna nešto više o toj situaciji u trudnoći.
Piše izvještaj, preporučuje niskomolekularni heparin. Kaže, to je za stečeni oblik trombofilije jedino što možemo probati. Ne možeš imati gora antitijelo nego što su ova moja za vrijeme trudnoće. Čudom se čudi i dalje kako sam došla na ideju da toliko daleko idemo istraživati. Jer, žene, naime, imaju po 3-4 spontana prije nego li shvate da bi to mogao biti problem.
Trenutak istine u Puli
Povratak u Pulu. Javljanje ginekologici. Slanje na odjel za rizičnu trudnoću. Prvi problem – nemaju osobu koja bi me mogla pregledati, a da ima iskustva s ovakvom situacijom. Jedina doktorica koja se susretala s time, neće biti na odjelu za pacijente nekoliko dana. Ponavljam, srećom Pula je mala. U ovim situacijama ne pitam puno. Pošto poto dolazim do doktorice i dobivam termin sljedećeg jutra.
The Day. Doktorica je provela sa mnom dobrih sat vremena. Poslušala sve što sam prošla i uputila me prvo na ginekološki stolac, da me opipa. Tvrdo. Kruto. Nikako nije bila zadovoljna, vidjelo joj se na licu. A i rekla mi je kako nije dobro i da smo predugo čekali. Mirna sam. A u glavi mi stoji ‘predugo’. Pre-dugo? Mislim si, što bi bilo da se nije otkrilo? Ili da sam regularnim putem čekala svaki termin? Da nisam mijenjala ginekologa? Jel to-to? Jesam li dala sve od sebe, ali nije išlo?
Moj mali heroj
Odjednom sam na stolu za UZV, radimo morfološki pregled. Odahne i kaže, ovdje mi se situacija više sviđa. Sve je dobro, u redu i pod kontrolom – za sada. U tom trenutku osjećam udarce. U tom grču, u super-ležećem položaju, na tvrdoj podlozi s jastukom ispod zdjelice, fino se dalo razaznati da je to – to. Moj mali heroj. Oh, da, muško je.
Toliko smo bili po doktorima i na pregledima da smo puno prije i saznali spol. Samo, između sve ove drame koju pokušavam probaviti, jednostavno mi to nije bilo onoliko bitno koliko sam u početku mislila da će biti. Seks-reveal party – woo hoo. Ipak ništa od toga jer su se stvari malo drugačije odvijale.
Na kraju, završavamo u ambulanti. Doktorica mi objašnjava kako ću nastaviti s Utrogestanom navečer kao i do sada. Ali, uz dodatak Fragmina. Iliti, “mala”, vrijeme je da se bockaš svaku večer. Pa se tek tada možeš nadati da će biti sve u redu.
Pregled završavam ‘mini-tečajem’ davanja injekcije. No, naravno, kod mene ne postoji mogućnost da si dajem u trbuh. Pa, hajde u noge. I kreće objašnjavanje..
Nakon operacije štitnjače: Trudna sam! Ili nisam?~
