Vrlo često prisjetim se trenutaka koji su se na ovaj ili onaj način urezali u moj život. Iako je prošlo više od 6 godina kako smo putovali čudesnom zemljom Namibijom, smještenoj na samom jugu afričkog kontinenta, neka sjećanja još snažno žive u meni, kao da su se jučer dogodila. Jedan od takvih trenutaka je moj susret s plemenom Himba.
Na svakom putovanju nastojim doći u kontakt s lokalnim stanovništvom, provesti neko vrijeme u razgovoru ili druženju s njima. Najčešće tražim odgovore na pitanja koja me u tom trenutku zanimaju, a nekad ih jednostavno samo promatram, gledam njihov život, njihove odnose. U mojoj se glavi slažu slike, otvaraju novi svjetovi i redaju odgovori, odgovori koje vjerojatno neću pronaći niti u jednoj knjizi ili na internetu, jer sve što želim je vidjeti i doživjeti. Osim prirodnih ljepota i egzotike na koju nailazim, odavno sam shvatila kako su ljudi u svoj svojoj različitosti upravo ono što najviše zaokuplja moje interese.
Himbe su domorodačko pleme Namibije. Ono što mi je fascinantno jest kako je to narod koji, kao takav, opstaje u današnjem svijetu, stoljećima odolijeva suvremenim pogodnostima života, tehnologiji, razvoju svega materijalnog i vrlo uspješno živi njegujući svoje običaje i kulturu.
Život u unutrašnjosti zemlje najstarije pustinje svijeta Namib nije lak. Nazivaju je “Beskrajna suha pustoš”. Ali Himbe su nomadi, kreću se i često se susreću s namirnicama koje nude supermarketi, prolaze uz kuće i brojne automobile (Namibija je u pojedinim dijelovima vrlo razvijena zemlja), ali oni svemu tome uspješno odolijevaju.
Kao pleme spadaju u najpoznatije stočare Afrike te se njihov socijalni status određuje količinom stoke koju posjeduju. Poligamno su društvo i vjeruju u jednog boga – Mukurua. Muškarci su uspješniji ako imaju više stoke, a samim time i veći broj žena. Naravno, to znači da su u stanju brinuti se o svakoj podjednako, kao i o zajedničkoj djeci.
Osim prirodnih ljepota i egzotike, ljudi u svoj svojoj različitosti upravo su ono što najviše zaokuplja moje interese.
Tradicionalno hodaju obnaženog gornjeg dijela tijela, nose suknje od životinjske kože i kožne čarape, kako bi se zaštitili od životinjskih ugriza. Svoju odjeću sami izrađuju. Tijelo mažu blatom i životinjskom mašću koja im služi kao zaštita od jakog sunca. Uglavnom se ne kupaju, već se mažu aromatičnim biljem i smolom. Neobično, ali uopće se ne osjeća neugodan miris. Na par metara oko njih širi se specifičan i intenzivan miris bilja, doslovno kao da ste glavu utopili u esencijalna ulja.
Frizura im mnogo znači. Slobodni muškarci nose pletenicu, a čim se ožene, kosu vežu odostraga. Žene isto nose različite frizure, ovisno o tome jesu li slobodne ili udane.
Postoji vjerovanje među pripadnicima plemena kako svako dijete samo bira svoje roditelje. Tako, na primjer, žena kada poželi postati majka, ode u šumu, meditira i čeka kada će začuti pjesmu svog budućeg djeteta, a kada je čuje, potraži muškarca koji će biti otac. Prije nego začnu dijete, ona nauči oca kojega je odabrala za svoje dijete, tu istu pjesmu. I cijela rodbina treba naučiti istu pjesmu. Na porodu svi pjevaju djetetu i ta ga pjesma prati kroz život. Današnja djeca ipak pohađaju putujuće škole, s naglaskom na učenje engleskog jezika.
Žene u plemenima međusobno si pomažu, čuvaju djecu, pripremaju obroke, nose vodu, pripremaju lijekove od bilja, izrađuju nakit koji prodaju svima koji ih posjete. (Imam 2 lančića koja su mi izradile vrijedne žene Himbe). Muškarci izbivaju iz plemena duži vremenski period, švrljaju naokolo nakon što obitelji pribave hranu i ulove dovoljno životinja.
Uglavnom se hrane onime što pada sa stabla i niče iz zemlje. Najčešća hrana im je nešto slično palenti – semula koju mješaju s vodom.
Najdirljiviji trenutak bio mi je kada nam je vođa puta rekao ‘ništa im nemojte nositi od hrane’. Mnogi ljudi vidjevši uvjete u kojima žive požele im u najmanju ruku odnijeti sokove, mlijeko, šećer, brašno. Ali ne, oni ne znaju kako to konzumirati, pa se nekoliko puta dogodilo da dijete odjednom pojede kilu šećera ili vreću brašna i naravno kasnije im pozli.
HIMBE su milostiv narod i sretna sam što sam imala priliku upoznati njihov svijet i zahvalna sam što takva mjesta postoje. Pitanje je vremena, možda i dana, kada će se i ovaj narod početi civilizirati u “zapadnjačkom stilu”.
