Tražeći se u volonterskom radu, prije više od petnaest godina, zapisivala sam i obrađivala priče žena iz Sigurne ženske kuće u Podgorici. Ideja je bila priče jednoga dana objaviti u zbirci, svojevrsnom udžbeniku o krugu i primjerima obiteljskog nasilja. Priče ovih žena razarajuće su, a ja sam htjela literaturu. Literatura postavlja granicu: tik do razaranja. Prijeđeš li crtu, postaješ crna kronika. Piši istinu! – kažu svi – ali ugradi kočnicu.
Iz te kombinacije: istina + kočnica, nastala je moja priča ‘Roza srce’.
Nitko ne voli žrtve, niti njihove umorne misli iz umornih mozgova, programiranih samo na jednu stvar: preživljavanje.
U toj se priči mlada junakinja, Dragica-Caca, friško udana i malo trudna, preispituje gdje je napravila grešku, pa se odnos između muža i nje naglo promijenio. Zašto se osjeća loše, a i dalje ga voli i nosi njegovo dijete? Zašto se jednostavno ne opusti i ne uživa, kad već ne mora ići na posao niti trpjeti okrutne šefove ili dosadne kolege…
Nevoljena torta
U jednom Cacinom poslijepodnevu otkrivamo koliko je usamljena, tužna, preplašena, iznurena stalnim stanjem pripravnosti dok čeka muža da se vrati kući – a nikada se ne zna kakav će doći. A muž, kad dođe, prvo smanji ton na radiju kako bi prekinuo trenutak uživanja i radosti svoje žene u kojem on nije sudjelovao. Zatim je ispituje što je korisno radila dok ga nije bilo, podsmjehuje se njenom životu koji je upravo on prekrojio po svojoj mjeri. Podsjeti je na to da joj je on sve kupio: i tu kuhinju u kojoj stoji tako zbunjena i tupava i kuhinjske aparate, sve aparate u stanu, pa i stan, zvučnike i muzički stup, telefon čiji račun on plaća, jer neko mora platiti njena bespotrebna čavrljanja sa sestrama i majkom. A ona, umjesto da ga dočeka kako treba, sluša glupe pjesme na radiju i pravi još gluplju roza tortu koju on ne podnosi.
Instinktivno, tu sam negdje došla do crte i nisam je prešla. Samu sam sebe uspjela napuniti srdžbom, ali i strahom od muškog protagonista. To mi je bilo dovoljno. Priča se, po mom mišljenju, završila baš kako i gdje treba. Vrata ormara odškrinuta su, izvirio je kostur koji junakinju Cacu straši i mrcvari.
Šamari su konkretniji
‘Paa, dobra ti je priča,’ rekla je jedna od voditeljica Sigurne ženske kuće. Prilično mlaka reakcija s njene strane.
‘Nisi baš oduševljena,’ progovori uvrijeđena autorIca iz mene.
‘Ma,’ voditeljica SŽK-a odučila se za iskrenost. ‘Većina žena neće ti tu priču shvatiti kao nasilje dok ne dodaš bar dva-tri šamaranja. Jer ovako, što je bilo? Ništa. Muž joj je došao s posla, smanjio radio i počeo joj prigovarati i sprdati se s njom. Na to su ti sve one davno oguglale.’
A ja sam baš mislila da su šamari lakši: konkretni su.
Ne sjećam se jesam li u drugoj verziji priče dodala šamaranje. Ako jesam, bilo je to protiv moje prirode koju najviše boli povrijeđivanje duha.
2018.
Ta moja Caca, lik iz priče, tek je započinjala krug oduzimanja prava na privatni prostor. Svašta joj se u međuvremenu moglo dogoditi. Ali, evo, idem je malo posjetiti nakon petnaest godina. Vidim je: otišla je iz onog stana s kuhinjskim aparatima. Napokon slobodna, misli Caca. Nitko ne voli žrtve, niti njihove umorne misli iz umornih mozgova, programiranih na samo jednu stvar: preživljavanje. Napokon će odmoriti od 24-satne nametnute joj uloge žrtve. Otišla je bilo gdje, u neki podrum s pogledom na cipele prolaznika. Gotovo je.
Ipak nije. Jer, važno je i od koga je otišla. Onaj koji nije volio da ona uživa u pjesmi s radija dok ga nije bilo doma, sad je iz tog doma ne bi baš tako lako pustio da ode. Cacin će se mozak resetirati, da, ali na novu vrstu traume: proganjanje.
Sama je otrpjela sve. I dijete je poštedjela, ali svoju štitnjaču nije mogla zaštititi, ni srce, ni želudac.
Opet nema šamaranja, nema vidljivih modrica, samo joj je taj njen muž, lik iz moje priče, ali kojem sam zaboravila ime, stalno na ramenima,gdje god da mrdne, osjeća mu težinu, svugdje ga nosi sa sobom.
Otkad otvori oči, on je opet kontrolira tako što kontrolira njen strah, ostale njene emocije, njeno vrijeme. Nikada neće shvatiti da je baš kontrola i ubila njenu ljubav, ugušila je. Ne može promijeniti broj telefona, dijete je treba. Može njega blokirati, ali evo ga, opet iskače s ekrana, poput stravičnog klauna iz kutije, pod nepoznatim brojem.
Zaštitila je sve, osim – štitnjače
Caca je ilegalno kupila suzavac i nosi ga u torbi. Nikome to ne povjerava jer nema povjerenja ni u koga, a prijateljice i sestre odavno štedi. I njih i majku. Sama je otrpjela sve. I dijete je poštedjela, ali nije svoju štitnjaču mogla zaštititi, ni srce, ni želudac. Od kada je napokon pokazala hrabrost, živi u podrumu i u torbi nosi suzavac, zbog čega može biti uhapšena, prebačena iz podruma u zatvor. Naravno da on ima novac i veze. A ona je opet žrtva. Žrtve nitko ne voli, dosadne su im priče, auu, pobjegla od muža u podrum i sad tamo trune, bolesna, nikakva. On je kao progoni, ne može bez nje, a istovremeno šeće strašne komade! Caca sigurno voli tu ulogu žrtve, zašto se ne trgne, brate mili, ja to ne razumijem. Žene danas imaju više prava nego muškarci, zašto mene nitko ne proba progoniti, pa da vidi kako bi završio, kako bi ga netko prvo dočekao iza nekog ugla, a onda u zatvor s njim. Žene su danas stigle i do predsjednica država, a ne da se boje otići do dućana.
Caci takve reakcije ne pomažu, još je više srozavaju. Zašto je baš ona morala tako nisko pasti? A ne pomažu joj ni priče o ženama na čelu država, korporacija ili NATO pregovora, jer te žene ništa za nju neće napraviti. Caci trenutačno najviše pomaže ilegalni suzavac u torbi. A kad bi mogla još i šoker nabaviti…muškim rodom protiv muškog roda i to pod stare dane! A dok je bila djevojka ničega se nije bojala, čak ni hodati sama noću kroz park, u mini suknji.
Happy End koji to nije
Želim ovu novu Cacinu priču završiti happy-endom, pa ću joj se osobno pojaviti u životu i reći joj da ću svjedočiti, da ću ga snimiti ili slikati dok prijeti, pa ćemo zajedno s tim dokazima na sud. Ali sud to neće ni pogledati. Jer, ako samo jednom popusti, navalilo bi se na sud previše takvih prijava praćenja i proganjanja, ima sud važnijih parnica. Neke žene jednostavno nemaju sreće ili su ovce. Bivši će dobiti ukor, možda neku novčanu kaznu, ali to njemu nije problem. A Caca će dobiti utjehu ‘da će ga to proći’. Ali, sada već prelazim crtu literature, barem crtu za kratku priču i tonem u kraći roman.
I žene proganjanju, zar ne?
I žene proganjaju. Po nekim statističkim podacima, doduše iz istraživanja napravljenih u Velikoj Britaniji, čak 40% žrtava proganjanja u poslednje vrijeme su muškarci. Statistika ipak tješi i muškarce-žrtve i pokazuje kako neće biti ubijeni. Žene-progonitelji, po istom istraživanju, služe se ucjenama preko zajedničke djece ili uništavanjem materijalnih dobara. Ali rijetko prijete najgorim, a što je, pak, prijetnja koja se od muških progonitelja najčešće čuje: kad-tad, kad-tad. Pa ti čekaj.
Čekaj šamaranje, to je konkretno.
