Već duže vrijeme govorim kako bi mi dobro došlo neko opuštanje. Međutim, uvijek nađem neku izliku zašto ne odem na masažu, u wellness ili na izlet. Umorna od pustih obećanja samoj sebi, upisala sam datum u kalendar i otišla za Udine kod kume na vikend. U rano sam se jutro, dok se još ni sunce nije probudilo, iskrala iz kuće i otišla na autobus. Stavila sam slušalice i dva sata uživala u glazbi i svojim mislima.
Bilo je još uvijek rano kad sam stigla u Trst. Čitav se grad spremao za jubilarnu, pedesetu Barcolanu, najveću regatu na svijetu, kako je Talijani nazivaju. Prešla sam cestu od autobusne do željezničkog kolodvora i požurila kupiti kartu na jednom od automata. Imala sam dvadesetak minuta koje sam iskoristila da vidim kako su moji dečki doma. Ispitivala sam supruga snalazi li se s djetetom? Je li mu dao doručak? I ostale dosadne stvari koje mame rade kad ne mogu imati kontrolu nad stvarima.
Stalno smo si upadale u riječ od silne želje da si prepričamo sve što se dogodilo otkad smo se zadnji put vidjele.
Buon viaggio
Vlak je stigao. Ljudi nema, još je rano. Ugodno sam se smjestila i izvukla „Priču o onima koji bježe i onima koji ostaju“ – treći dio tetralogije Elene Ferrante. Buon viaggio! Razmišljam kako bih voljela pisati poput nje i kako jedva čekam seriju ove napuljske sage. Sat vremena proletjelo je u trenu. Za čas sam bila u Udinama. Kuma je rekla da će me čekati ispred kolodvora. Nekoliko mi je puta napomenula kako parkiranje nije dozvoljeno, pa sam požurila.
Sjela sam u auto i, kao i uvijek, prvo smo se izgrlile. Na brzinu smo isplanirale početak dana. Moja najdraža kuma vozila nas je gradom agresivno kao prava Talijanka, glasno kritizirajući ostale vozače i njihovu vožnju. Čudno mi je kad me ona vozi jer inače sam uvijek ja vozačica. Uglavnom, odlučile smo ostati u gradu na doručku i kavi.
U samom srcu Udina, skrivena u jednoj maloj uličici, smjestila se poznata lokalna pekara Laboratorio del dolce. Miris svježe pečenih slastica širio se ulicom i ispunjavao prostor pekare. Nisam mogla odlučiti što bih uzela. Kako obožavam štrudlu od jabuka, odlučila sam se za komad, a kuma je uzela isto. Pojele smo je s nogu, smijući se poput djevojčica koje se skrivaju. Nasmijale smo čak i jednu staricu koja je prolazila ulicom vidjevši dvije odrasle žene umusane šećerom u prahu.
Izgubljeni pojam o vremenu
Sad kad smo pojele nešto slatko, bile smo spremne za kavu ili dvije. Sjele smo u Contarenu i pričale. Ne mogu se prisjetiti o čemu smo točno razgovarale. Stalno smo si upadale u riječ od silne želje da si prepričamo sve što se dogodilo otkad smo se zadnji put vidjele. Izgubile smo svijest o vremenu, dok nismo ponovo ogladnile. Sad nam je trebalo nešto konkretnije, zaključile smo.
Po preporuci njezine prijateljice odvezle smo se do Le Cantine di Secondo. Nadale smo se da ćemo tamo moći popiti Jermannov Capo Martino na čašu, što se nije dogodilo. Ispalo je da skuplja vina ne daju na čašu u tom lokalu. Na kraju smo pojele po običan sendvič s pršutom i probale neko osrednje vino kojem ne pamtim ime. Složile smo se da nam ovo nije bio neki zgoditak, pa smo si obećale da ćemo navečer imati popravni. Otišle smo do stana da pozdravim njezinu obitelj i spremiti se za izlazak.
Spavala sam odlično, mada mi je bilo čudno da me ne udaraju malena stopal mog sina u snu.
Predvečernje traženje parkinga u gradu dovelo nas je skoro do ludila, ali nismo odustale. Ipak je subota, predivno je vrijeme, temperatura idealna. Grad je veseo, živ i vrvi ljudima. Morale smo se koncentrirati na nabadanje štiklama kaldrmom. Udine nisu jako bogate takvim ulicama, kao što je to Rim, ali to kamenje ili kako ih Talijani nazivaju „sanpietrini“, zadalo nam je muka u par navrata. Nisu za mene štikle, pomislih po ne znam koji put. Prošle smo Piazzu San Giacomo. Tradicija nam je bila ispijanje aperitiva u Tagliato col Coltello, ali ovaj put smo ga preskočile.
Uputile smo se na mjesto gdje smo zadnji put probale predobro vino, pred Božić 2015., prije nego smo saznale da je ostala u drugom stanju. Samouvjereno smo ušetale u Enotecu Giardinetto.
Pokloni po osjećaju
Večer je bila predivna, a želje su nam bila bijela macerirana vina. Bruskete s formadi frant, tipičnim frijulanskim sirom i pikantnom marmellatom di cipolle di Tropea ili marmeladom od luka, savršeno su se slagale s Podversicevom Kapljom i sauvignonom Vigne del Malina. Radikonov Slatnik nam nije bio baš nešto, pa smo završile s još jednom Kapljom.
Spavala sam odlično, mada mi je bilo čudno da me ne udaraju malena stopala mog sina u snu. Ili da mi nitko ne čupa kosu pred spavanje i ujutro. Večeras im se vraćam, ali prvo idem na izlet u Cividale del Friuli. Popile smo po brzinsku kavu u stanu prije nego ćemo sjesti uCaffè Longobardo na Piazzu Paolo Diacono.
Kako smo bile kratke s vremenom, otišle smo u šetnju ulicama Cividalea. Na raznim se mjestima u gradu toga dana moglo naći tipične handmade proizvode u sklopu manifestacije „Magia delle mani“. Došlo mi je da joj poklonim nešto, ali ništa mi nije bilo dovoljno interesantno. Inače imamo običaj poklanjati si stvari prema osjećaju, a ne posebnom događaju. Nastavile smo kliziti ulicama, sve dok nismo stigle do jedne male knjižare. Ušla sam unutra i kupila joj „Milk and Honey“, razvikane Rupi Kaur. Moja kuma i sama piše poeziju, pa je ovo bio baš zgodan poklon.
Pogled s mosta
Požurile smo dalje dok nismo stigle do Ponte del Diavolo, Đavoljeg mosta, simbola grada. Kuma mi je prepričala legendu koja kaže da u srednjem vijeku stanovnici nisu mogli naći nikoga tko bi sagradio most koji bi spojio suprotne strane koje je razdvajala rijeka Natisone. U jednom su trenutku pozvali vraga koji je obećao sagraditi most u jednu noć, uz uvjet da će si uzeti prvu dušu bića koje prijeđe preko njega. Ujutro su se svi građani čudili masivnoj građevini, ali trebalo je odlučiti tko će prvi prijeći most. Stanovnici su tada poslali psa (u nekim verzijama mačku) i na taj način prevarili vraga.
Kakogod, pogled s mosta bio je čaroban. Prešle smo na drugu stranu, usput se fotografirale i uživale na suncu. Još smo malo šetale, a potom se vratile na isti trg gdje smo pile kavu, sjele u Al Duca i naručile pizzu. Ovaj smo put razgovarale o nekim idejama i projektima o kojima već duže vrijeme maštamo. Ne znamo kad ćemo ih realizirati, ali jednog dana hoćemo, nadamo se. Ili se tješimo.
Predivno provedena nedjelja, a sad me čeka put natrag, kažem u sebi. Kuma me odvezla do kolodvora. Zagrlile smo se i odjurila sam kupiti kartu. Taman sam stigla kad i vlak. Smjestila sam se i ponovo izvadila treći dio Genijalne prijateljice. Začas sam bila u Trstu u kojem je bila gužva zbog Barcolane. Nekako sam se progurala kroz gomilu i odšetala do kolodvora. Bijesna sam bila kad sam saznala da mi bus kasni sat i pol vremena.
Malo zlato
Autobusni kolodvor u Trstu je odvratan, prljav i smrdljiv. Odviknula sam se od čekanja i sad mi je to bio veliki problem. Ne mogu slušati glazbu jer me strah da mi se netko ne prikrade. Naslonila sam se uza zid i dopisivala se malo s kumom, malo sa suprugom. Pažnju mi je odvukao jedan starac koji je šepao, vukao štaku za sobom i šutirao nešto za što sam prvo mislila da je njegova sijena. Tek sam kasnije vidjela da je to bio opušak cigarete. Opet sam zaboravila naočale.
Napokon, stigao je moj autobus. Sjela sam i namjerno rastegnula stvari na oba sjedala u nadi da se nitko neće uvaliti do mene. Djevojka koja je sjedila u suprotnom redu glasno je pričala svojoj prijateljici, na talijanskom dijalektu s primjesama hrvatskog, o nekim gadnim osobnim problemima. Nisam imala volju ni namjeru nastaviti slušati njezinu sapunicu pa sam stavila slušalice i uključila Yann Arthus-Bertrandov dokumentarac “Human”. Film je završio, a ja stigla u Pulu. Uspela sam se uzbrdicom i začas sam otključavala vrata. Sve je bilo mračno, moji su dečki spavali. Bližila se ponoć. Tiho sam odložila prtljagu i svukla odjeću. Ušuljala sam se u krevet i nježno poljubila svoje malo zlato.
