Kao dijete proljeća, razigrana skakućem po stanu za djetetom i uviđam kako sa mnom skače i moj trbuh i kako mi se malčice ljuljaju bedra. Mislim kako je zatoplilo i kako ćemo ubrzo u laganu, lepršavu odjeću. Naravno da to nije jedino na što pomišljam. U glavi mi uvijek ista epizoda. Opet nisam sređena za plažu, štogod to značilo. Osim kila viška, tu je i moja blijeda put i koža s koje se vidi svaka krvna žila, kao da gledate u kakvu auto kartu.
Nema te dijete koju nisam isprobala. South Beach, Atkinsova, Dukanova, Montignacova, UN dijeta…ne mogu se ni sjetiti svih imena.
Voli(m) samu sebe
I za čas, dok se hvatam za „ljubavne ručke“ ili love handles, redam svoje tjelesne nedostatke u seriji koja na prvu izgleda kao da nikad neće prestati. Na trenutak zastanem kako bih udahnula. Kažem si na glas kako će sve biti u redu, sve sam ovo prošla bezbroj puta. Prestani i voli samu sebe.
Na te se riječi u mislima vraćam godine i godine unazad, kad sam se prvi put sramila sebe… i svoga tijela.
Bilo je to doba puberteta, osnovna škola. Počele su rasti prve dlačice, grudi. Da ne spominjem prištiće i masnu kosu. Smetao mi je moj prćasti nos i razdvojeni zubi. Bila sam među najvišima u razredu, što sam posebno mrzila. I onda sam imala nekoliko kilograma viška, ali ništa strašno. Hormonalne plime i oseke izmjenjivale su se takvom brzinom da sam često proživljavala osjećaj utapanja u moru vlastitih misli.
Ne postoji prečac, nema tajne formule i magične pilule. Ključ je u mijenjanju stila života, ali ne nauštrb vlastite sreće.
To što sam se među prvima počela razvijati, da tako kažem, pridonijelo je tome da izgledam mnogo starije od svojih vršnjakinja. Počeli su me salijetati dečki stariji od mene. Jedan je bio posebno uporan pa sam mu, nakon što me mjesecima čekao ispred škole, pratio, i što ti ga ja znam, pred svima rekla kakav je primitivac. Njegov ego to nije baš dobro podnio, ali što sam ja znala o tim stvarima. Uz pomoć mojih uskogrudnih „prijateljica“, taj mi je mlakonja priredio pravi show. Ušao bi u školu s ispisanim transparentima na kojima me nazivao svakakvim imenima. Ne znam koliko je trajala ta agonija, ali svaki bi me dan dočekalo neko neugodno iznenađenje. Počela sam se zatvarati u sebe, prestala sam izlaziti iz kuće i izgubila sam povjerenje u ljude. Posebno one koje sam nekad nazivala prijateljima.
Pobjeći od svih
Sad mi je to sve u bluru, ali kroz srednju školu sam se stvarno udebljala. Mislim čak preko dvadeset kila. Ni onda nisam baš izlazila, ništa mi se nije dalo. Doma bih samo jela i spavala…i bila u depresiji. Roditelji nisu imali pojma što bi sa mnom. Nitko nije znao. Iz škole sam izostajala što sam više mogla, a izostanke sam pravdala liječničkim ispričnicama jer mi zaista nije bilo naš najbolje. Pred maturu, jedino što sam željela je pobjeći iz grada, od svih. Smatrala sam kako je to pravi lijek za moje muke.
I bio je, jer nedugo nakon srednje škole otišla sam u London. Tamo sam živjela s četveročlanom obitelji i čuvala djecu. Žena za koju sam radila bavila se sportom i završavala je neki program za osobnog trenera. Jednog sam jutra, nakon što smo se već malo bolje upoznale, započela razgovor s njom na temu mršavljenja. Vrlo se rado sama ponudila za pomoć. Počela mi je kupovati dijetalnu hranu, davati savjete i recepte za obroke, čak me odvela u teretanu. Tada sam prvi put smršavila desetak kila koje nisam nikad vratila natrag.
Ne-dnevnik jedne debeljuce
E, sad, da se ovo ne bi pretvorilo u dnevnik jedne debeljuce, prekinuti ću ovu kronologiju jednom riječju s kojom se mnoge od nas bore – DIJETA. Oni koji me znaju dobro, znaju koliko puta sam u životu bila na dijeti. Nema te dijete koju nisam isprobala. South Beach, Atkinsova, Dukanova, Montignacova, UN dijeta… ne mogu se ni sjetiti svih imena. Nakon što sam sedam dana držala neku famoznu proteinsku dijetu, na kojoj sam jela samo meso, jaja, hrenovke i vrtjela te iste namirnice u krug, dobila sam dijareju. Simultano sam i povraćala do te mjere da sam završila na hitnoj pomoći, na infuziji. To mi je trebala biti škola, ali slične sam gluposti ponavljala još nekoliko puta nakon toga.
Prvo sam morala naučiti voljeti samu sebe i svoje tijelo. A za tu ljubav mi je trebalo samo trideset godina mog života.
Na faksu sam odlučila postiti deset dana. Jednu stvar sam zaboravila napomenuti, a ta je da znam biti jako tvrdoglava. Bik u mom Suncu jednostavno ide glavom kroz zid. I tako sam deset dana pila neki javorov sirup s limunom i nisam ništa jela. Četvrti dan mi se vrtjelo u glavi, ali to mi nije bio dovoljan znak da prestanem s tim ludorijama. Ne znam kome sam se dokazivala. Tada nisam niti imala ništa posebno za mršavjeti, ali sam se igrala s vlastitim zdravljem, a da toga nisam bila svjesna.
Ne postoji prečac, nema tajni
Nakon godina dijetarenja, upoznala sam osobu koja je promijenila moj način razmišljanja o dijeti. Ta ista osoba mi je rekla da je svaka dijeta dobra za skidanje kilograma ako se držiš njezinih pravila. Međutim, razlog neuspjeha je taj da one imaju svoj rok trajanja. Nakon što smo držali dijetu vraćamo se starim navikama i ponovo se debljamo. Zato dijete ne funkcioniraju. Ne postoji prečac, nema tajne formule i magične pilule. Ključ je u mijenjanju stila života, ali ne nauštrb vlastite sreće.
E sad, lako je to reći. Neću pogriješiti ako kažem da nisam jedina koja se suočila s usponima i padovima na tom putu. I ja sam pokleknula zbog nametnutih kanona ljepote. Bila sam na granici pretilosti, bila na mnogim dijetama. Vodila sam nezdrav način života što me sve koštalo zdravlja. Imala sam jako lošu cirkulaciju zbog koje su mi zimi naticali prsti. Otkrila sam mnoge kvržice u dojkama, srećom benigne. I jedan dobroćudni čvor na štitnjači. Sve mi je ukazivalo na to da se moram početi brinuti o sebi. Sve sam preokrenula i počela manijakalno trenirati i paziti na svaki gram proteina, ugljikohidrata i masnoća kako bih imala trbušnjake. Tada sam imala najbolju figuru svog života, ali bila sam jako nervozna. Ljudi kojima je stalo do mene počeli su me izbjegavati jer sam ih izluđivala svojim spartanskim bedastoćama. Ponovo sam skoro završila na hitnoj pomoći i tada sam shvatila da moram početi ispočetka. Ali, prvo sam morala naučiti voljeti samu sebe i svoje tijelo. A za tu ljubav mi je trebalo samo trideset godina mog života.
Najljepša ikad
Trenutak kad sam zavoljela svoje tijelo sa svim njegovim manama je onaj kad sam ostala u drugom stanju. Svaki sam se dan, nagoga tijela, gledala u ogledalo i veselila se činjenici da je moj trbuh kućica drugom ljudskom biću. Zavoljela sam svoje teške i bolne grudi, svoje plave vene po čitavom tijelu, svoj trbuh i sve svoje kilograme. Imala sam valjda sreću da mi je koža bila predivna, a kosa sjajna i bujna. Bila sam si najljepša ikad.
Prošlo je već godinu i par mjeseci od poroda, i dalje imam višak kilograma. Podsjećam se kako trebam prestati brinuti o tome kad je točno vrijeme da počnem izgledati fizički privlačnije. Iako sam, prema svim časopisima i reklamama već trebala biti super fit. Ne postoji rok za mršavljenje. I ne postoji jedno tijelo koje moramo imati mi žene, rodile, ne rodile. Moje tijelo je moj hram. Ne želim biti samo jedna u nizu karijatida koja nosi teret ovog društva i nema izbora no podupirati njegove sisteme.
Ovo moje putovanje nije gotovo. I dalje ću se truditi hraniti zdravo kako bi moje tijelo dobilo potrebne nutrijente. Trenirat ću jer to volim i jer se osjećam bolje nakon što odradim bilo kakvu vrstu fizičke aktivnosti. Motivacija za promjenu je postizanje neke vrste balansa. S potonjim na umu, a ususret skorašnjem rođendanu, želim sebi još više ljubavi, a isto toliko šaljem i vama koji me čitate.
Kava s prijateljicama – lijek za dušu
Zelena kava budi tijelo, ali i kožu
