Većina Hrvata svakodnevno si postavlja vrlo neobično pitanje koje glasi: “Pa, gdje ja to živim?”.
Pitanje ne postavljaju zato što su mamurni od prijašnje noći ni zato što su dezorijentirani ili imaju neku posebnu dijagnozu. To je pitanje koje iskače uglavnom nakon pretrpljenog šoka uvjetovanog svakodnevnim hrvatskim situacijama.
Svakodnevna mantra
I ja ga svaki dan opetovano, kao neku mantru, postavljam sama sebi. I danas sam si ga već postavila, a tek je podne. I to dva puta. A dug je još dan. O, da … jako dug. I kako sam još uvijek uvjerena da sam relativno normalna, ( jučer baš nisam bila sigurna u to jer sam paketić koji mi je došao poštom otvorila škarama i pritom zarezala i košulju unutar njega), tako se i uvjeravam da je zdravo čuditi se u ovom kolektivnom ludilu kao pura što se čudi dreku.
To znači da još uvijek brinem, da mi je stalo i da nisam oguglala. Jer kad oguglaš, nisi koristan, ni sebi ni zajednici. Postane ti svejedno i hodaš kao zombi, pa kako bude bit će. Jest da to čuđenje nosi brojne posljedice po zdravlje. Jest da mi se mnogi rugaju da vodim imaginarne ratove koji su po njima osuđeni na gubljenje. Ipak, vrijedi osjećaja koji mi na kraju kaže da se opustim jer sam probala. Jer sam upozorila. Jer sam izrekla. Ne bih sama sa sobom mogla funkcionirati na duge staze puštajući da me izjedaju crvi sumnji.
A SADA, VIJESTI IZ ZEMLJE
Oni sa slabijim živcima i srcem, s dozom opreza slušaju ovu rečenicu. U rukama tableta za tlak i voda sa šećerom. Jer ne znaš što te čeka i što bi te moglo prevaliti u vertikalu. Uglavnom, prva vijest nije ona koja bi trebala biti prva. To je kao uvod u tragediju. Priprema za eksploziju. Lagani ulet. One važne vijesti i vrlo bitne sadrže činjenice koje mijenjaju naše živote uguraju u sredinu iz više razloga. Misle kako je efekt “kinder jajeta” primjenjiv na ovakve stvari. A nije. Nadaju se da će većina nas do pola vijesti već odustati i zaspati ili prebaciti na neki drugi program.
Čini mi se da su vremena kada su se novinari borili za top vijest … iščezla. Bar u Lijepoj našoj. Jer, top vijesti nisu one pozitivne, nisu ni šokantne s elementima zadovoljenja pravde “at the end”. Kod nas su pogubne. Nikako ne smiju ići odmah, jer bi na početku, dok su nam dijelovi mozga koji procesuiraju privremenu memoriju još prazni , mogli zabrinutošću promišljeno reagirati i reći, pa i odlučiti: E nećeš, razbojniče! Jok, jok! Ovako laganini uđe u jedno uho i izađe na drugo k´o proljetni povjetarac. I dalje smo samo slučajni promatrači, kao da se to nama ne događa i kao da smo hipnotizirani rečenicom da “nigdar ni bilo da nije nekak’ bilo”. Kolektivna tupost.
Situacija “Gdje ja to živim” broj 1.
U državi u kojoj je u mjestu s poštanskim brojem i 1200 stanovnika luksuz imati statični poštanski ured. Jeftinije je vozikati kombi svaki dan do tog mjesta i to u vrijeme kada SVI rade. Osobno, svu poštu sam u doba kupnje iz naslonjača, preusmjerila na adresu na poslu. Osim onog birokratskog dijela kad mi poštu šalju državni organi. A tad moji organi trpe.
Kad vidim žuti papirić u sandučiću definitivno mi ode godina života. Tada se aktiviraju moje sposobnosti snalažljivosti i krećem u lov na pošiljku. To je prava mala interaktivna igra. Treba je prvo locirati. Kombi ili poštar ili poštanski ured u drugom gradu. Gdje je i gdje će biti sutra? Nakon lociranja, kreće moljenje za samilost i kukanje u hrvatskom stilu. Ako je u kombiju i ako ga uhvatim u drugom mjestu, ljubazni službenik mi je ne želi isporučiti jer sad glumi poštanski ured u drugom mjestu, a ne u mojem.
Nikakve suze ne pomažu. Pa ga molim da ostavi u drugom gradu u zgradi poštanskog ureda. I tako naredni dan opet pokušavam dići pošiljku i nakon 45 minuta čekanja i psihičkih priprema nekada uspijevam dokazati, namoliti, izmoliti, da mi se da moja pošiljka. U slučaju da je onaj službenik iz kombija nije zaboravio ostaviti. Nekada mi treba 3 dana da bih podigla pošiljku. Živim u državi EU u 21 stoljeću. Tako mi bar kažu.
Situacija “Gdje ja to živim” broj 2
U državi gdje je na sva zvona oglašeno kako se radi na preventivi zdravlja. Baš lijepo. Osim kad se kreneš prevenirati. Tad preventiva pada u vodu. Posprdno je očekivati da si i pomislio održavati zdravlje, kada bolesni bauljaju sustavom i jedino im sistem od dobitnih loto kombinacija može pomoći da ostvare osnovno ljudsko pravo; pravo na život. To što su godinama plaćali zdravstveno osiguranje od svoje crkavice zvane osobni dohodak, apsolutno ovdje “gdje ja to živim” nije presudno. To su samo pare. A pare kvare ljude. No, kad si sav već pokvaren od bolesti i raspadaš se, vjerujem da ti te pare ne bi škodile.
Osobno, nije me toliko šokirala činjenica da sam nakon provjere svih bolnica i ambulanti u ( uglavnom ove “gdje ja to živim” države) za preventivni ultrazvuk dojke saznala da ili: ne naručuju više ove godine (sad je travanj) ili naručuju možda za neki termin krajem godine, već izjava zdravstvene djelatnice na šalteru za narudžbe u jednoj ambulanti. Lijepo je pisalo velikim slovima, podvučeno prekrasnim roza flomićem, kako ne zaprimaju narudžbe do 1.7. Ignorirala sam i pružila uputnicu za mamografiju i ultrazvuk na kojima je pisalo da imam pozitivnu obiteljsku dijagnozu – prioritet.
Termin za mamografiju sam dobila, a drugu uputnicu za ultrazvuk mi je samo vratila ne pročitavši je, uz riječi kako me za to ne može naručiti. Pitala sam je li pročitala što piše i ponovno joj diskretno gurnula uputnicu. Tada je viknula da kako mi nije jasno da ne naručuje. Ponovno upitah je li pročitala što piše i znači li to išta? Ponovno, ne pročitavši, vraća uputnicu i urlikom slonice daje do znanja da ništa ne znači i da dođem, citiram “KADA DOBIJEM ISCJEDAK I KVRŽICU”.
Ovo je ustvari benigna situacija naspram silnih priča iz zdravstvenog sustava od kojih i zdrav oboli …znam. Mala priča i nebitna onim ženama koje su dobile “prioritet” u tom trulom sustavu u kojem je važno kupiti narcise “onaj jedan dan”. Živim u državi EU u 21 stoljeću. Tako mi bar kažu.
Crtice. Život. 21. stoljeće. Tako mi bar kažu.
Ovo su male priče. Crtice. Kladim se u svoju plaću da svatko od nas svaki dan na svakom koraku doživljava slične apsurdne situacije koje je teško svrstati. Ne znaš bi li se smijao ili bi se čudio ili ti je već normalno. Navikli smo na nerad i nered. Na tihu anarhiju gdje se sami snalazimo krivudavim i možda neetičkim načinima. U državi “gdje ja to živim” moraš biti jako maštovit, kreativan, načitan i informiran. Moraš znati puno, da bi dobio malo. Nemaš luksuza slijepo vjerovati bilo kojem predstavniku državnog aparata u službi građana. Moraš se uvijek dobro pripremiti. Svi smo pomalo i pravnici, i liječnici i službenici. Moramo biti iako to ne želimo. Ne krivim ja te predstavnike državnog aparat ni za što. I oni su samo dio sustava. I oni žive u “gdje ja to živim”državi, članici Europske unije u 21. stoljeću. Tako mi bar kažu.
Istanbulska konvencija – zaštita žena zamagljena prijeporima
