Pomislite li ponekad kako vam je dan prekratak, još kraći tjedan, a mjesec kao da se slijeva iz jednog u drugi preko noći dok vam svaka godina okreće datume na kalendaru sve brže i brže, bježeći pred vama poput pijeska u vremenskom satu?
Koliko puta vam se dogodilo da ste žurili, jurila, bjesomučno se trudeći napraviti još samo ovaj zadatak na poslu, pospremiti doma, skuhati ručak za sutra, završiti školske lektire koje su sad najednom iskrsnule, (jer su djeca zaboravila reći na vrijeme), staviti veš u perilicu, pa čekati sušilicu ( jer vam suprug sutra ide na put i baš mu ta košulja treba), pa poslati još jedan jako važan mail koji ne može čekati do jutra (jer već ste ga trebali poslati i da niste izašli u 4-5 s posla na roditeljski do 6 bi ga već i poslali)….i tako unedogled, dan za danom, tjednom, mjesecom…
Tijelo pamti i naplaćuje dugove!
Kamen na leđima
Već sam pisala kako nam se takve stvari događaju jer ne nalazimo dovoljno vremena za sebe. Čekamo godišnji, onda ga odradimo, nekako to sve pregrmimo i s kiselim smješkom guramo dalje. Ali, ovaj put želim ukazati na jedan veći izazov s kojim se žena današnjeg ultra brzog ritma u kojem se nalazimo, suočava.
Vama koje ovo čitate želim da zastanete i zapitate se:
Koliko puta vas je u takvim trenucima brzine življenja stezala i boljela glava, stiskalo u prsima, koliko puta vas je presijecalo u križima da ste se jedva mogle sagnuti, a gornji dio leđa se (ne jednom) savijao prema naprijed tražeći oslonac od težine tereta kojeg ste osjećale kao da na leđima nosite kamen? Koliko puta ste osim tjelesne, fizičke boli, osjećale i onu emotivnu, u srcu, u želucu, u cijeloj sebi? Koliko puta vas je skršilo i mentalno, da vam je bježao fokus, lutale misli, a i vi s njima? Jeste li nekada krenule u jednom smjeru, npr. samo do kuhinje po nešto, a kada ste došle više niste znale po što ste tamo išla? Ili ste možda krenule prema doma, vozile se autom, a završila negdje drugdje ili čak i doma, a da se uopće ne sjećate puta kako ste došle ili kuda ste prošle? Jesu li vam ikada nedostajali djelići memorije koje nikako da pokopčate i spojite zajedno?
Too much
Koliko puta ste pomislile da je sada „možda too much“? Da ste pretjerale? Da bi možda bilo dobro da usporite, kažete da ne možete, da ne ide? Da vam treba odmor? Da vam je dosta, ali stvarno, baš dosta! Ali nije išlo, jer ste tu misao brže bolje zapakirale u vlastitu Pandorinu kutiju ne bi li, sad kad je odškrinuta, iz nje izletjelo još nešto o čemu bi valjalo promisliti… O samoj sebi i svojem zadovoljstvu, načinu i smjeru života, npr. Ali, za to naravno sada nemate vremena od svog tog posla koji vas čeka.
Dobro poznati scenarij
Jesu li vam ovi scenariji strani ili dobro poznati? Ako ste ih živjeli samo jedan mjesec, a ne godinu ili još gore, godinu za godinom, onda vjerojatno poznajete i posljedice ovakvog ritma života! Sama sam ga živjela prilično dugo i svjedočila njegovim posljedicama. Kao što je, vjerujem, i dobar dobar dio vas! Osim što nam se takvim načinom života može nepovratno narušiti zdravlje organizma, i tu mislim na tijelo i njegove organe, još je veća šteta koja zadesi naše emotivno i mentalno zdravlje! Naše osobne granice koje očigledno nismo znale postaviti na pravi način i dovoljno jasno dovele su nas do različitih nivoa burn out-a. A u njemu smo, kako koja od nas, gorjele i izgorjele.
Iz pepela se ponovo sastavljati nije nimalo lako ni jednostavno. A ono što je tu još značajnije je vremenski okvir izlječenja koji traje i traje! Još ako znamo da je vrijeme danas najvažnija i najvrjednija valuta kojoj ne možemo procijeniti vrijednost, jer je jedinu ne možemo kupiti ili povratiti, onda nam valjda postaje jasno koliko njome trebamo naučiti oprezno upravljati. Svaki dan, ponovo i ponovo, ali s imperativom brige o sebi. Jer, tijelo pamti i naplaćuje dugove!
Cijena koju plaćamo
Ako ste ikada došle i blizu ovog stanja, jeste li stale? Jeste li promislile kolika je cijena te brzine života i odrađivanja svega sto se „mora“ sad i odmah?
Jeste li pomislile što bi bilo kad ne biste mogle dalje? Kad biste rekle NE? Kad bi se zauzele za sebe, podijelile zadatke? Kad bi odgodile neke od njih, a neke zaboravile? Kad ne biste napisale lektiru i pustile da dijete jednom osjeti posljedice zaboravljivosti? Bi li propao svijet ili bi se naučila lekcija?
Bi li propao brak bez jednog ručka? Bez neopeglane baš te bijele košulje? Bi li propao posao bez odgovorenog maila (vjerojatno pedesetog po redu). Odgovorite na ova pitanja, a onda zamislite što bi bilo da vas nema. Tko bi onda obavio sve to?
Jer život je samo krhko biće zakukuljeno u naizgled snažan omotač koji dobijemo rođenjem na određeni broj dana, otkucaja srca i snage baterije koja ima svoju trajnost, svoje vrijeme!
Tek kada to spoznamo i osvijestimo da smo mi sami ta baterija koja ne traje zauvijek, koja treba određene uvjete kako bi se održala, počet ćemo pažljivije koristiti njenu snagu, njeno svjetlo i u konačnici, njenu energiju!
Želim vam takvo osvještavanje svakodnevno. Ponajprije za sebe, a potom i da budete primjer drugima oko vas.
Zaslužujete to!
