Nema toga što sam htjela napraviti, započeti, okušati se, pokušati…a da me moj otac nije pitao: “A zašto nisi?” Upisala sam engleski i ruski… “A zašto nisi talijanski?” Zanima me literatura… “A zašto ne novinarastvo?” Htjela bih na glumu… “A zašto ne nastaviš s klavirom?” I nema ničega u mojem životu što zbog tog pitanja nije prolazilo iscrpljujući proces preispitivanja koji bi najčešće završavao odustajanjem.
“A zašto nisi?” svaki mi dan visi iznad glave poput mača. I svakog dana samoj sebi moram sto puta odgovoriti zašto nisam. I zašto je dobro da nisam. I zašto sam napravila to što sam napravila i zašto to ima smisla. Svaki se dan moram uspoređivati s ljudima sličnima sebi. Čitati o njima, proučavati njihove biografije… Kako su uspjeli usprkos unutarnjim okovima, depresijama, sumnjama, sramu, osjećaju tjeskobe… Jer, to pitanje je uteg koji nam je privezan za nogu i ne da da iskoračimo.
Tek nakon godina terapije shvatila sam da nismo svi isti i da drugi ljudi prema sebi imaju dijametralno suprotan odnos nego što ga imam ja: da su prema sebi blagi, da si dopuštaju pogreške…i da vjeruju u sebe.
Slojevi
“A zašto nisi?” ima nekoliko slojeva. Prvo, uspijeva istog trenutka skrenuti pozornost s nas na nekoga ili nešto drugo. A to je jako opasno. Ako nas nauče da nismo važni i da ono što smo rekli nije vrijedno pozornosti, ni kasnije nećemo moći držati pažnju na sebi, a da nam odmah ne postane izrazito neugodno. I u svim daljnim interakcijama, tijekom prvih milisekundi, uvijek ćemo odlučiti da je onaj drugi važniji. I to će određivati smjer svih naših odnosa.
Drugo, potpuno briše naše unutarnje kriterije. Ono što je moje apsolutno ništa ne vrijedi. Zbog toga će za nas vrijednost imati samo ono što nemamo ili ne možemo dobiti. Čim nešto dobijemo, istog trenutka prestaje nam biti zanimljivo. I nikada nismo zadovoljni trenutnom situacijom. Ako sam tu, a zašto nisam ondje? Ako sam s njim, a zašto nisam s nekim drugim? Sve i svatko uvijek su pod povećalom i analizom. I svaki trenutak, ma kako lijep bio, uspoređuje se s nečim drugim.
I treće, pošto nismo naviknuti na pažnju kad nam je netko pruži, mi je preuveličamo. Zahvalni smo na mrvicama. Puno toga shvatimo pogrešno, mislimo da smo nekome važniji nego što zaista jesmo. I to nas često veže uz potpuno krive ljude.
Pozitivna strana
Ima, doduše, i jedna dobra stvar. Vole nas u društvu jer dobro slušamo, dopuštamo drugima da se istaknu. A i duhoviti smo. Uvijek nam je toliko nelagodno govoriti o sebi da smo razvili kojekakve strategije da to ublažimo i drugima budemo zanimljiviji: autoironiju, sarkazam, humor… Dakako, sve na vlastiti račun.
No, na kraju dana, nâs ne sluša nitko. Mi o svojim problemima ne pričamo ili ih svedemo na najmanju moguću mjeru. Zato najčešće i potražimo pomoć terapeuta
Do 40te godine nisam mogla ni zamisliti da se drugi ljudi ne bude svakog jutra s istim pitanjem u glavi. Da mi je tada netko rekao da ima onih koji se vesele novom danu i gledaju na probleme kao na izazove, ja bih rekla da je to naučena, lažna pozitivnost. Fraza “A zašto nisi?”, iako nije došla od mene, postala je sastavni dio moje misaone petlje. Uvjetni refleks, kao kod Pavlovljevog eksperimenta. Iza svake nove misli ili ideje odmah bi se javilo “A zašto nisi?” i sve bi stalo.
Tek nakon godina terapije shvatila sam da nismo svi isti i da drugi ljudi prema sebi imaju dijametralno suprotan odnos nego što ga imam ja: da su prema sebi blagi, da si dopuštaju pogreške…i da vjeruju u sebe.
Da se razumijemo, pitanje “A zašto nisi?” moj otac nije upućivao samo meni kako bi me mučio, nego svima – a pogotovo samome sebi. To je pitanje itekako obilježilo i njegov život i karijeru. Ali on se s njim bolje nosio. Njegovi utezi nisu bili toliko teški i pronalazio je načine da izrazi svoje autentične misli i potrebe. Vjerojatno je ta fraza u njegov život ipak ušla nešto kasnije, dok je za mene prvo čega se uopće mogu sjetiti. A upravo u timingu i jest problem.
Unutarnji kritičar
Zahvaljujući stručnjacima poput psihologa Petea Walkera koji se bavi problemima kompleksne traume, mnogo toga što se unutar nas događa dobilo je pravo ime. Pa tako i ovo. Radi se o unutarnjem kritičaru (inner critic). U knjizi Fom Surviving To Thriving objašnjava taj koncept i daje smjernice za borbu s njim. Tako je – baš borbu. Jer, s unutarnjim kritičarem trebamo se obračunavati jasno, glasno i grubo. Potpuno ga osvijestiti, staviti ga pod kontrolu i ne dopustiti mu da nadjača naš vlastiti, podržavajući glas. Taj dio nas nije konstruktivan, ne želi nam dobro i moramo ga svesti na najmanju moguću mjeru (shrinking the inner critic).
“Unutarnji kritičar koji dominira od djetinjstva, međutim, ne odustaje lako od svoje hegemonije nad psihom.“ kaže Walker. „Uporno odbija prihvatiti ažurirane informacije kako odrasla dob sada nudi mogućnost povećanja sigurnosti i zdrave privrženosti. Kritičar kao da je izbrazdao utore u mozgu veličine Grand Canyona i sve što nas iole podsjeti na određene situacije aktivira amigdalu koja potiče strah i depresiju.“
Walker kaže kako je važno negativnu poruku kritičara odmah zamijeniti pozitivnom jer čak i jedna takva misao može djelovati poput virusa koji će izazvati infekciju. Može zaraziti sve ostale misli i izazvati mélange srama, straha i samonapuštanja. „Brzom intervencijom izbjegavamo bezglavo padanje u silaznu spiralu flashbacka, baš kao što trenutne profilaktičke mjere mogu osujetiti prvi nagovještaj prehlade.“ Osim toga, Walker često traži od klijenata da napišu popis svojih pozitivnih kvaliteta i postignuća koje će recitirati kada se nađu izgubljeni i počnu utapati u mržnji prema sebi. To je posebno važno jer flashbackovi često stvaraju privremenu amneziju o nečijoj bitnosti.
„Uz puno ohrabrenja i vježbe klijenti postupno uče odbacivati svoje uvjetovanje da primjećuju samo ono što nije u redu. Počinje se pojavljivati zdrav osjećaj samozaštite koji vremenom prerasta u žestoku spremnost da zaustavi nepravednu kritiku – unutarnju ili vanjsku. Da bi u tome uspjeli osim terapeuta, moraju i prema sebi samima usvojiti drugačiji pristup.“
Ponovno roditeljstvo
Ana Pecotić u tekstu I am my own mother now, lijepo i detaljno opisuje koncept pod imenom reparenting – ponovno roditeljstvo. Ona kaže: “Jedini način da promijenimo iskustvo svog života jest da kao odrasle osobe preuzmemo odgovornost za njega i iscijelimo svoje unutarnje dijete tako što ćemo sami sebi postati brižni, mudri roditelji, puni bezuvjetne ljubavi, onakve kakvu (očito) nismo imali u djetinjstvu. I da postanemo osobe s punim povjerenjem u sebe, život i druge ljude.”
Posljedice koje unutarnji kritičar ima na naš život mnogostruke su:
- perfekcionizam (nemogućnost da se pokrenemo u bilo kojem pravcu);
- crno bijelo razmišljanje o sebi i drugima (nikada neću…, uvijek sam… svi su…);
- konstantna opsesivna briga zbog nečega;
- konstantno uspoređivanje s drugima (na svoju štetu);
- nepodnošenje bilo kakve kritike…
Zbog svega toga naša je opća učinkovitost smanjena, a odnosi s drugim ljudima iscrpljujući.
Ako ste se pronašli u ovom tekstu, ne čekajte i ne žalite ni vremena ni novca. Potražite pomoć, čitajte, educirajte se… Učinite sve da se riješite pogrešne uvjetovanosti i osvijestite ono nesvjesno koje upravlja vašim životima. I borite se za vlastitu autentičnost. Svaki dan po malo. Višestruko će vam se isplatiti.
Prijavite se na individualne konzultacije na .
Ana Berković: Kako izraziti mišljenje kad smo u manjini?
Ana Berković: Toksični savjeti i kako se obraniti
Ana Berković: Glavna uloga na pozornici života
