“Kakva je vaša trenutna situacija, što želite ostvariti i što vas u tome sprječava?” – tipična su tri pitanja koja će vam coach postaviti tijekom prvog sastanka.
No, neki ljudi nikad ne odgovore na ta pitanja, pogotovo na ovo drugo. Kad ih pitam što žele, ne znaju što bi. Za njih je to besmisleno, kao da ih pitam koliko je metara visok Mount Everest. Obično se iznerviraju i umjesto odgovora odmah dobijem popis svega što kod njih ne valja i čime su razočarali svoju okolinu.
Djeca emocionalno zrelih roditelja uglavnom se jako dobro osjećaju na pozornici života.
Važnost ljubavi i pozornosti
Svi se mi velikim dijelom doživljavamo kroz oči onih koji su nam bili najvažniji kad smo bili jako mali. Imamo onoliko ljubavi koliko smo i samo dobili. Djeca koja se nisu smjela zauzimati za sebe, čiji su roditelji bili narcistični i samima sebi najvažniji, itekako su se morala truditi da zavrijede njihovu pozornost. I vrijedna su onoliko koliko su ti roditelji njima bili zadovoljni, a to se rijetko događalo. Zbog toga ni sad, kao odrasli ljudi ne mogu odgovoriti na pitanje o tome što oni žele. Oni to pitanje ne razumiju jer izlazi iz njihovog referentnog ovira.
Njihov unutarnji kritičar stalno je aktivan. Glasovi roditelja i drugih važnih odraslih koji su uvijek uspoređivali, tražili nedostatke i kritizirali, stalno bruje u nihovoj glavi. Poput košnice u kojoj pčele neprestano zuje: “Što ovaj misli?, Što je onaj rekao? Zašto je to rekao?Je li ovaj zadovoljan? Što sam sad napravila? Zašto me ova nije pozdravila?…” Hive mind –kako je to genijalno nazvao prof. Sam Vaknin.
Njihove su referentne točke izvan njih samih. Usvojili su pasivnu poziciju u svojem vlastitom životu. Boje se aktivne uloge, nisu razvili kapacitet za djelovanje (capacity for agency), kaže Vaknin. Ne djeluju, nego čekaju. Nikada nisu naučili imati aktivnu, glavnu ulogu u svom vlastitom životu i takva im je mogućnost toliko daleka i nelagodna da je uopće ne uzimaju u obzir.
Svjetla reflektora
Moja klijentica, samohrana majka divne kćeri i vrsna liječnica pred doktoratom koja je sve postigla sama, kaže da nema društva, nikamo ne izlazi. Pitam je je li koga zvala. “Nisam” kaže, “ja to ne mogu”. Objasnim joj da si ljudi sami stvaraju društvo. Pogledate program, izaberete predstavu koja vam se sviđa i nazovete nekoga. A poslije odete na piće i sretnete još par ljudi. I eto izlaska. “Ali ja to ne mogu”, kaže ona. “Ja nikamo ne pripadam.” Ponovno je podsjetim da čitav život živi i radi u Zagrebu i da, kao svi mi, ima milijun ljudi koje poznaje. “Znam, ali o čemu da ja s njima razgovaram? Nisam ja njima zanimljiva.”
Vrtimo se stalno u istoj petlji, s vrlo malim pomacima.
Djeca emocionalno zrelih roditelja uglavnom su se jako dobro osjećala na pozornici života. Bila su svjesna da su samim svojim dolaskom na svijet dobila glavnu ulogu u važnoj predstavi. Sigurnim bi se korakom kretala po sceni i ne bi ni trepnula kad bi se jarka svjetla reflekora uperila u njih i potpuno ih obasjala. A sve zato što su znala da ih mame i tate negdje iz tame gledališta pozorno gledaju. Katkad su roditelji ushićeno pljeskali, katkad bi imali neke zamjerke, no ta su djeca znala da je u postavi života njima glavna uloga zagarantirana. I tako bi trebalo biti sa svom djecom ovog svijeta.
No, moju klijenticu nikada nitko nije odveo na binu. Nikada nije doživjela ni svjetlo baterije, kamoli reflektora. Svako izlaganje njoj je iznimno neugodno. Radije stalno sjedi u mračnom gledalištu i plješće onima koji su sporedni glumci u njenoj vlastitoj predstavi. I treba puno vremena i truda da je se uvjeri da je ona i režiser i tekstopisac svog komada, da ona odlučuje tko će dobiti važniju, a tko manje važnu ulogu. I da, kao i svi pravi režiseri ima pravo sve poništiti i započeti iznova ako joj se izvedba ne svidi. Takve osobe mora se polako izvesti na pozornicu, dati im vremena da oprezno došetaju od prostora kulisa do njenog centra i onda lagano prema njima uperiti najnježnije i najslabije svjetlo koje postoji.
Korak po korak
Njima treba pomoći da u kakofoniji košnice razaberu svoj vlastiti, podržavajući glas i da se polako, korak po korak, iz tamnog gledališta popnu na pozornicu.
Potrebno je usvojiti nove tehnike asertivnosti, zauzimanja za sebe, osvijestiti svoje vlastite potrebe, vrijednosti i ciljeve.
Jer, vrijeme je da sebe stavite na prvo mjesto.
Prijavite se na radionicu asertivne komunikacije na
Ana Berković: Zašto se to dogodilo baš meni?
Ana Berković: Udovoljavanje drugima ili gdje su granice?
Ana Berković: Vi i Vaše vrijednosti
