„It’s dark because you are trying too hard. Lightly child, lightly.
Learn to do everything lightly even though you’re feeling deeply.
Just lightly let things happen and lightly cope with them.“
Aldous Huxley, Island
Kad su najpoznatiju svjetsku antropologinju Margaret Mead studenti pitali koji je prvi znak civilizacije, očekivali su da će im pričati o oružju za lov ili pak o umjetničkim artefaktima drevnih naroda. Nemalo su se iznenadili kad su dobili sljedeći odgovor: “Prvi znak civilizacije u drevnim kulturama je bedrena kost koja je slomljena i zatim zaliječena”. Znanstvenica je objasnila da ”u životinjskom svijetu, lom femura znači sigurnu smrt – jedinka ne može bježati od predatora niti pribavljati hranu lovom. Drugim riječima, niti jedna životinja ne može ostati na životu dovoljno dugo da bi joj kost prirodno zacijelila. Tretirana bedrena kost kod ljudi znači pak da je netko odvojio vrijeme da pomogne ozlijeđenom. Nosio ga je na sigurno te bdio uz njega dok se nije oporavio. Civilizacija je počela u trenutku kad smo odlučili pomoći bližnjem u nevolji.”
Pitanje opstanka
Dakle, evolucijski gledano, pripadnost grupi bilo je pitanje opstanka. Sami nismo mogli preživjeti, a prilagodba je bila važnije od autentičnosti. No, danas to ipak više nije tako i možemo birati kakvoj grupi pripadamo. I zašto. I danas je u većini grupa prilagodbena funkcija najvažnija. Grupe svojim članovima služe kao zona komfora: osjećaju se ugodno jer je sve uvijek isto i poznato. Međusobno se podržavaju, ne propituju jedni druge, kritičnost i analitičnost se izbjegavaju i njeguje se relativno površna i ležerna komunikacija. I to je u redu.
No, ako ste odrastali u obitelji u kojoj se forsirao kritički dijalog, gdje se na ručkovima raspravljalo o kojekakvim apstraktnim temama, a vaši su roditelji uvijek pronašli još nešto što ste trebali pročitati i znati, onda niste dobar kandidat za ovu grupu. Vjerojatno ne biste preživjeli ni da vas vremeplov vrati 30.000 godina unazad jer je vama autentičnost važnija od prilagodbe. Nedostatak propitivanja i bezrezervno podržavanje vama ne znači puno. Niste na to navikli i ne treba vam, a vjerojatno vam i smeta. Naravno da biste i vi pomogli ranjeniku. No, istovremeno biste mu postavili sto pitanja! Kako, zbog čega nije pazio i zašto ne gleda kamo hoda jer je i jučer pao. I dobili biste toljagom po glavi.
Prava grupa
Vama je pitanje ZAŠTO najvažnije, iako ono kod većine ljudi izaziva osjećaj bespotrebne gnjavaže. Onaj tko vas je ubacio u grupu uskoro će gorko zažaliti i tražiti način da vas na pristojan način iz nje izbaci. Vama grupa ne treba da biste si potvrđivali ono što već znate. Najvažnije vam je da nešto naučite, da uvijek budete malo bolji, da sučeljavate svoje mišljenje s mišljenjima drugih, analizirate, ako treba i posvadite u obrani svojih stavova. I vjerojatno ste, nakon puno ulazaka i izlazaka iz raznih grupa već i sami došli do zaključka da nema previše smisla mijenjati svoju prirodu da biste se prilagodili drugima.
Vama samo treba drugačija grupa u kojoj postoji ono što metodičari nazivaju funkcija plus jedan! Odnosno, gradivo na satu uvijek mora biti za nijansu teže i kompleksnije od gradiva na prethodnom satu. Ako dobro izaberete svoju grupu, ona može imati i sjajnu terapeutsku funkciju jer je prilagodba važna osobina koju trebate vježbati. Zato vam predlažem da izaberete grupu s temom. To mogu biti putovanja (kao što sam ja nedavno pronašla), odlasci na koncerte, kuhanje, književni kružoci, humanitarni rad…
Zajednički sadržaj
Kao i u glazbenoj kompoziciji, gdje uz osnovnu temu postoje varijacije, tako i grupa s temom pruža čvrst i dovoljno širok zajednički referentni okvir koji može podnijeti individualost svojih članova. Oni se mogu razilaziti, razdvajati, granati kroz različite stavove, mišljenja i želje. No, zajednički sadržaj koji je svima najvažniji ponovno će ih spojiti i sve će se varijacije opet stopiti u osnovnu temu. Nećete morati zatomljavati svoju prirodu jer i ostali osjećaju strast prema temi i žele što više o njoj naučiti. Vaša autentičnost moći će se izraziti bez grižnje savjesti. Osjećat ćete se prihvaćeno, pa ćete se i vi početi prilagođavati.
U davna vremena analitičnost nije imala previše smisla jer za nju jednostavno nije bilo vremena. Život je bio kratak i surov. No, danas ona sigurno ipak ima neku funkciju. Možda će za tisuću godina znanstvenici objasniti da je možda upravo ta osobina početak nove etape civilizacije. Možda je za vas lagano koračanje kroz život koji Huxley spominje u gornjem citatu težak jer ste drugačije naučeni i osjećate da ste u manjini. Čip za kritičnost prema sebi i drugima, za propitivanje vlastitih i tuđih postupaka zauvijek je ugrađen u vaš mozak i postao je integralan dio vaše ličnosti.
Ali ne odustajte jer svima nam treba grupa.
Ana Berković: Jesmo li uopće sposobni za vezu?
Ana Berković: Udovoljavanje drugima ili gdje su granice?
Ana Berković: Trebamo li pokušati ostvariti novu vezu?
