Božić. Ta draga, nježna riječ. Ta divna uspomena. To slatko iščekivanje. Ta tiha nada. Ta prijeteća neman koja već tradicionalno razara i živce najjačih.
Pucanje živaca ili paljenje iskre?
Božić, dan kada se okuplja obitelj, dan kada bi se u našim srcima trebala upaliti iskra radosti, što znači da nered u svojim glavama moramo staviti pod veliku kontrolu, po mogućnosti, zaključati ga dva puta ne bi li nepozvan iskočio usred ručka, baš u vrijeme kad se reže purica.
Neposredno prije obiteljskih okupljanja, češće svjedočimo tradiciji pucanja živaca, nego paljenju one iskre. Na obiteljskim ručkovima uvijek postoje tampon zone, pojedinci kojima je nakon obiteljskih druženja potrebno uplatiti toplice za oporavak i koji se uvijek iznova i iznova muče i sanjaju o danu kada će njihov Božić izgledati kao onaj iz Podravkine reklame: punog stola, nasmijanih lica, šećera u prahu koji leti zrakom i slike savršene sreće.
Božić uistinu može biti čaroban. Ako si ne natovarite na glavu sva ta moranja, protokole i precijenjenu sliku u glavi kako bi sve trebalo izgledati.
Eh, pa i svi oni se u nekom trenutku dignu, otresu šećer u prahu s odjeće i odahnu udaljavajući se sa seta za snimanje s kojeg jedva čekaju pobjeći. Mislim da nam je jedina zajednička stvar s obiteljima iz reklama olakšanje kad se ugase svjetla…
Iznova iz godine u godinu obitelji žele dostignuti ideal savršene Persil obitelji, u kojoj ne znate je li im bjelji stoljnjak od zubiju i lakoće života poput rublja koje se suši na laganom povjetarcu. Koliki je tek teret na našim ramenima u pripremama nečega što nam se ponekad uopće ne da raditi. Srušit će se svijet ne odemo li na taj božični obiteljski ručak, dinamit će otkucati svoju zadnju sekundu i raznijeti sve umjetne odnose u zrak koje čak ni onaj tamponac neće moći ponovno sastaviti, ma koliko se požrtvovno trudio.
Predblagdanska depresija
Kao obavijeni nekom magijom, vozimo se u kolonama prema trgovinama, trošimo sulude iznose novca, nabijamo minuse na karticama, čuvamo ta tri dana godišnjeg odmora i plaćamo najvišu cijenu kako bismo održali red u tom cijelom kaotičnom neredu. Jer, red je ubiti se od traženja poklona, red je peći kolače kao sumanut do 2 ujutro, red je sudjelovati u euforiji. Zamislite samo tu tragediju da taj dan odlučite ostati doma u pidžami, ne otvarati vrata nikome i raditi ono što vas je volja! Ništa!
Red je i da osjetite predblagdansku depresiju. S vama nešto zaista nije u redu ako vas ne opali neka depra pred Božić. Dužnost vam je sjetiti se svega onoga što nemate, spustiti koju suzu na spomenik svojih porušenih nada i neostvarenih snova. Sjediti tjeskoban ispred televizora i gledati sva ona sretna lica koja imaju sve ono što vi nemate, sve ono što bi bilo red da je i vaše. To je normalno, svi to prođu, otresu suzu iz oka i upute se na set na kojem će odglumiti da je sve baš tako kako treba biti. U redu. Skupo će platiti da sve izgleda onako kako bi trebalo, a u siječnju još jednom shvatiti da je ipak bilo koju tisuću previše. Ah, što se može, glavno da je prošlo.
Usprkos svemu tome, Božić uistinu može biti čaroban. Ako si ne natovarite na glavu sva ta moranja, protokole i precijenjenu sliku u glavi kako bi sve trebalo izgledati. Ne budite ljuti ako pored svih onih vrećica koje ste nosili iz trgovina ni u jednoj niste uspjeli donijeti i osjećaj radosti.
Radost nije na prodaju
Osjećaj se, usprkos svijetu koji to silno pokušava, odlučio ne prodati. Ne tražite ga u izlogu i ne pitajte prodavačicu koja mu je cijena. Odgovor koji ćete zasigurno dobiti jest da je to samo izložbeni primjerak i nije na prodaju. Predstavlja natruhu onoga kako biste se trebali osjećati, ali to nikako ne znači da ga možete kupiti. Jednostavno nije na prodaju.
Jer, možda smo u neko doba sve krivo shvatili. Shvatili da je u jednom danu moguće zatomiti sve ono što nas muči i opterećuje svakoga drugog dana. Da bismo na taj jedan dan trebali biti neka izmišljena verzija sebe. Da bismo trebali voljeti sve i svih koje inače ne volimo. Da bismo se odjednom trebali pretvoriti u nešto veće od čovjeka. Taj razdor između onoga kako se uistinu osjećamo i kako bismo se trebali osjećati najčešće razori čaroliju toga dana. Čaroliju u kojoj ne možemo sudjelovati jer nismo svoji.
Neka vam ovaj Božić bude čaroban. Čaroban u svjesnosti svega što jest, nezamjeranju onoga što nije. U tihom sjećanju svega što je bilo i u nadi i veselom iščekivanju onoga što će biti. Navalite na puricu i francusku salatu ne trudeći se osjećati nešto što biste morali. Možda se u toj odluci iznenada pojavi čarolija. Ona prava čarolija Božića.
Neka vam Božić bude onakav kakav biste vi željeli da vam bude.
Sretan!
