Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) – simptomi i liječenje

Prema međunarodnoj klasifikaciji bolesti, opsesivno-kompulzivni poremećaj svrstava se među tzv. anksiozne poremećaje.  Smatrao se jednim od najrjeđih duševnih poremećaja. Prijašnja epidemiološka istraživanja pokazala su kako je njegova maksimalna pojavnost pet oboljelih na 100.000 ljudi. Tako niska učestalost vjerojatno je bila uzrokovana neprepoznavanjem poremećaja u okvirima uobičajene kliničke prakse sve do ranih devedesetih godina prošlog stoljeća, zatim time što su bolesnici prikrivali simptome i prosječnim čekanjem od 7,5 godina prije nego što bi potražili psihijatrijsku pomoć.

OKP se podjednako često pojavljuje i kod muškaraca i kod žena.

Prvi simptomi obično se pojavljuju u adolescenciji ili ranoj odrasloj dobi, no mogu se pojaviti i prije. U dobi od 10 do 15 godina dogodi se 31 posto prvih epizoda, a 75 posto razvije se do tridesete godine života. U većini slučajeva nema nekog posebnog stresa ili događaja koji bi prethodio početku simptoma.

Iznenadni početak simptoma

Nakon “šuljajućeg” početka, slijedi kroničan i često progresivan tijek bolesti. Ipak, neki bolesnici opisuju iznenadni početak simptoma, što je obično inducirano nekim specifičnim stanjima (npr. tijekom trudnoće, problematični porođaji, ozljede glave, infekcije).

Još je Freud uočio vezu između simptoma opsesivne neuroze, tj. OKP-a i crta ličnosti, kao što su tvrdoglavost, škrtost, točnost i urednost. No, fenomenološki i epidemiološki dokazi pokazuju da je OKP često potpuno odvojen od opsesivno-kompulzivnog poremećaja ličnosti. Kad se bolesnici s opsesivnim crtama ličnosti dekompenziraju, često razviju depresiju, paranoju ili tjelesne simptome, a ne OKP.

Osnovna su obilježja OKP-a opsesije i/ili kompulzije.

Opsesija je neželjeni psihički događaj koji obično izaziva anksioznost ili nelagodu. Opsesije mogu biti misli, ideje, slike, zvukovi, ruminacije (zaokupljenost razmišljanjima), uvjerenja, strahovi ili porivi. Najčešće imaju agresivni, seksualni, vjerski, neugodan, vulgaran ili besmislen sadržaj.

Opsesivne ideje su opetovane misli koje ometaju normalan tijek misli, a opsesivne slike često su živa vidna iskustva. Većina opsesivnih misli uključuje užasne ideje kao što su silovanje, ubojstvo ili zlostavljanje djeteta.

Opsesivna uvjerenja obično su obilježena i elementima magičnog mišljenja, kao što je “ako ti crna mačka prijeđe preko puta, snaći će te neko zlo”.

Opsesivne ruminacije mogu uključivati dugotrajno pretjerano i neproduktivno razmišljanje o metafizičkim pitanjima.

Opsesivni strahovi često uključuju nečistoću i strah od zaraze, a razlikuju se od fobija po tome što su prisutni i u odsutnosti fobičnog podražaja. Kod opsesivnih strahova preuveličava se vjerojatnost pojave fobičnog podražaja, a i nerealni su po metodama koje se koriste da bi se strah poništio. Drugi česti opsesivni strahovi uključuju zlo koje će se dogoditi osobi ili drugima zbog nečega što je učinjeno. Primjerice strah da će se kuća zapaliti jer osoba nije provjerila je li štednjak isključen ili da će se pregaziti pješaka ako se nesmotreno vozi.

Opiranje i sumnja

Bolesnici se opiru i uspijevaju kontrolirati svoje opsesije u različitom stupnju, ali posljedično nastupa znatno oštećenje u svakodnevnom funkcioniranju.

Opiranje znači borbu protiv poriva ili nametljivih misli, a kontrola je bolesnikov stvarni uspjeh u odvraćanju misli. Opsesivne sumnje i neodlučnost u svom najgorem obliku mogu trošiti iznimno mnogo vremena, pa čak i paralizirati čovjeka.

Drugo obilježje opsesivnog razmišljanja uključuje nedostatak sigurnosti ili neprestanu sumnju, primjerice: “Jesu li moje ruke čiste?”, “Jesu li vrata zaključana?”.

Opsesivne misli u pravilu slijede kompulzivni rituali, kao što su pretjerano pranje ili provjeravanje. No, čini se da se pojavljuju upravo zbog pretjerana manjka sigurnosti i sastoje se od neprimjerenih, katkad i pogrešnih pokušaja povećanja sigurnosti.

Kompulzivni ritual je ponašanje koje obično smanjuje nelagodu, no izvodi se na prisilan ili nefleksibilan način. Takvo ponašanje može uključivati rituale koji se sastoje od pranja, provjeravanja, ponavljanja, izbjegavanja, žudnje za pedantnošću, potpunošću i savršenstvom. Takve osobe zabrinute su zbog nečistoće i zaraze klicama i mogu provoditi sate i sate perući ruke ili se tuširajući. Mogu pokušavati izbjeći zarazu fecesom, mokraćom ili vaginalnim sekretima.

Nerijetko, patološki sumnjaju i zbog toga kompulzivno provjeravaju kako bi se uvjerili jesu li npr. nekoga pregazili automobilom, jesu li ostavili nezaključana vrata ili uključen štednjak. Provjeravanje često ne dovodi do uklanjanja sumnje, a u nekim slučajevima čak je može i pogoršati.

Postoji nekoliko različitih kliničkih slika OKP-a, ovisno o sklopu simptoma:

• jedna skupina uključuje bolesnike s opsesijama o nečistoći i zarazi, čiji se rituali vrte oko kompulzivnog pranja i izbjegavanja zaraženih predmeta
• druga skupina uključuje bolesnike s patološkim brojanjem i kompulzivnim provjeravanjem
• treća skupina uključuje čisto opsesivne bolesnike, bez kompulzija.

Primarna opsesivna sporost viđa se kod druge skupine, kod koje je upravo ta sporost dominirajući simptom. Bolesnici mogu provoditi sate i sate perući se, odijevajući se, doručkujući, i život im prolazi sasvim sporo. Neki OKP bolesnici, koje zovemo “hrčci”, ne mogu ništa baciti zbog straha kako će im to jednoga dana zatrebati.

OKP i ostali poremećaji

Premda su kliničke slike OKP-a prilično jasne i upečatljive, katkad je dijagnostički teško razdvojiti OKP od drugih mentalnih poremećaja, npr. depresije, psihoze, fobije ili teškog opsesivno-kompulzivnog poremećaja ličnosti. U nekim slučajevima tijek OKP-a može vrlo blisko oponašati tijek shizofrenije, uz kronično onesposobljavanje, propadanje i duboko oštećenje socijalnog, obiteljskog i radnog funkcioniranja. Katkad je teško razlikovati opsesije (tj. kontaminaciju) od sumanutosti (tj. da ga truju).

Bolesnici s OKP-om često imaju depresiju kao komplikaciju, a takve bolesnike teško je razlikovati od depresivnih bolesnika koji kao komplikaciju imaju opsesivne simptome. Ove “sekundarne” opsesije često uključuju agresivne teme, krivnju i samooptužujuće teme sukladne raspoloženju. Nadalje, depresivne ruminacije, za razliku od pravih opsesija, često su usmjerene na prethodne događaje, a ne na sadašnje ili buduće i rijetko im se kad osoba opire ili ih poništava kompulzivnim ritualima.

Istraživanja prirodnog tijeka OKP-a upućuju na to da 24 do 33 posto bolesnika s poremećajem ima fluktuirajući tijek bolesti, 11 do 14 posto ima fazični tijek s razdobljima potpunog oporavka, a 54 do 61 posto stalan ili progresivan tijek.

Premda se prognoza OKP-a tradicionalno smatrala lošom, napredak u psihoterapijskom pristupu i farmakološkom liječenju znatno je popravio prognozu.

U liječenju OKP-a najčešće se koristi i preporučuje kombinirana terapija psihofarmacima i specifičnim psihoterapijskim tehnikama.

Kad su simptomi blagi ili je bolesnik vrlo motiviran, liječenje se može početi psihoterapijskim tehnikama. Međutim, uobičajen pristup u kliničkoj praksi je početi liječenje primjenom lijekova da bi se postigao određeni stupanj poboljšanja, koji će zatim omogućiti bolji učinak psihoterapije. Kad se psihoterapija svlada i pokaže učinkovitom, može se pokušati sa smanjivanjem, pa i ukidanjem lijekova. S obzirom na to da je OKP kronična bolest, liječenje je u pravilu dugotrajno.

U psihoterapiji OKP-a najčešće se koristi tzv. bihevioralna metoda, a sastoji se od dvije odvojene komponente:

• postupci izlaganja – za cilj imaju umanjivanje anksioznosti vezane uz opsesije ili suočavanje s opsesivnim strahovima. Tehnike izlaganja koriste se da umanje nelagodu vezanu uz podražaj koji izazivaju opsesije kroz navikavanje, pa bolesnik dobiva domaće zadatke kojih se treba pridržavati, a katkad mu je potrebna pomoć pri izvođenju takvog izlaganja u kući od članova obitelji ili terapeuta.
• tehnike sprječavanja odgovora – za cilj imaju umanjivanje učestalosti rituala i ublažavanje opsesivnih misli.

Autor: Mladen Haupert , dr. med., spec. psihijatar