Piše nam naš svjetski putnik Ivan Vuković – Vuka koji ovu zimu provodi na Tajlandu, mnogima omiljenoj zimskoj destinaciji.
Sad ili nikad
Ako se ne maknem, neću nikada napisati knjigu. Sve je razbacano po papirima, bilježnicama, notesima… Toliko se anegdota, blogova i putopisa skupilo u ovih dvadesetak godina lutanja. Osjetio sam da je – sad ili nikad!
Vruće je, probijam se preko Straduna i laktarim turiste ne bih li se sakrio negdje u hlad i na miru popio kavu. Sjedam u omiljeni kafić, Mateo proviruje s vrata i vraća se s bijelom kavom. Prednost života u malom gradu – svi znaju što pijete.
Gledam avio karte i proučavam smještaj dok u našu bazu na kavu i zasluženi odmor između tura ne stigne ostatak mojih kolega, turističkih vodiča Već pomalo iznerviran lošim avio konekcijama i nadrealnim cijenama iskače mi oglas zajednice expata na Tajlandu. Turizam je tamo tek na 60% pretpandemijskih brojki, loše za njih, a dobro za mene jer neće biti gužve. Svakako će biti lakše fokusirati se na knjigu. Javljam se nekim starim kontaktima jer najbolja su stvar putovanja, uz doživljaje, kontakti.
Dobar dan, Koh Samui
Dobar dan, Koh Samui! Količina vlage u zraku zaljepila je majicu uz mene kao da sam Ana Sasso u reklami za Pipi. Sve je kako treba biti, privikavam se na život ovdje. Nisam prvi put na Tajlandu, znam kako je vruće, sparno i spicy. Sve što volim. Tri mjeseca na otoku dat će mi dovoljno vremena za nove ideje, knjigu i odmor. Preferiram život bez bječava (čarapa) i dugih rukava.
U normalnim se okolnostima mičem od kiše. Ovdje si dopustim da pokisnem.
Motocikl je iznajmljen, smjestio sam se u kuću na obronku poviše poznate plaže Lamai. Toliko blizu, a toliko daleko od svih tih događanja po otoku. Izoliran od buke automobila i motocikala, ponekad samo neka sirena, zvuk aviona ili najave turnira u tajlandskom boksu koje trešte iz zvučnika proparaju tišinu.
Pogledaj lijevo, pogledaj desno. Stalno si ponavljam tu jednu te istu stvar jer se na Tajlandu vozi na kontra strani ceste. Ne bih volio biti neki kamikaza u krivom smjeru. Ponekad, kad zavlada prometni kaos i jesam u krivom smjeru, ali ni lokalci se baš ne pridržavaju nekih zakona. Vjerojatno mi upute pogled i pomisle „još jedan bijelac koji će uskoro pasti s motocikla“ jer to je ovdje svakodnevnica.
Ne tražim puno…
Buđenje nekih 6 sati prije nego se Europa probudi savršeno mi odgovara. Dok vi spavate, ja sve odradim. Trening, dorucak, pisanje knjige, popodnevni odmor uz odlazak na plažu, Pad Thai kao preferirani obrok, tropsko voće i Singha ili Chang pivo da zaključim dan. Zvuči kao savršen dan koji je postao moja rutina. Još da napišem yoga i smoothie zvučao bih kao lifecoach prosipajući mudrosti iz rukava kako treba naći mir, zdravo se hraniti i biti discipliniran. Treba živjeti. Na kraju života želim se okrenuti za sobom i reći „jebote, kakva je ovo vožnja bila.“ Onako cijeli izranjavan od života, nasmiješen i sretan. Ne tražim puno.
Otok je predivan, kaotičan na dnevnoj bazi. Struja prolazi kroz nespretno postavljene kabele i pucketa poviše glave, ponekad izbjegnem koju zmiju na cesti i raznorazne prepreke. Kao da nije dovoljno što se vozim krivom stranom. U normalnim se okolnostima mičem od kiše. Ovdje si dopustim da pokisnem. Dopustim i prepustim se da me valovi i struja odnesu malo od obale. Plutam i plivam u Tajlandskom zaljevu. Živim…
