Život je dar – floskula ili ne?

Dok ne zagusti, dok ne dođe do 5 do 12, dok se ne zapale svi alarmi, dok ne počne zavijati najjača sirena ili  dok ne zapjeva fat lady… Tako nekako objašnjavamo sami sebi floskulu u naslovu ovog teksta! Zašto je većina nas tako nemarna po pitanju svog zdravlja, brige o sebi, važnosti održavanja i servisiranja svog „vozila“ za život i ovaj svijet, propitkujem samu sebe puno češće u posljednje vrijeme. Posebno nakon što sam shvatila kako je moj datum proizvodnje već prešao u formu dobrog old timera… Dobro očuvanog svakako, ali ipak s brojkom koja počinje sa 4! Što nikako nije malo za „all arround the world“  iskustva i generalno –  životne vožnje.

Tek oni rijetki, osviješteni i širih (van)svjetovnih nazora zastat će i početi preispitivati sami sebe.


Starih li ljudi!

Neki stariji reći će: „Ma što je to četiri banke, ti si još curica!“ Što je najbolje, ja se i osjećam tako. Ali se isto tako sjećam kako su mi u mojim dvadesetima izgledali ovi sa četrdeset! Ajme, starih li ljudi!

Sram me uopće to izgovoriti, ali u tom razdoblju mog života mislila  sam kako to da su još uopće živi?! Sada, da to meni netko tako iskomentira, ne znam koji kroše, lijevi ili desni, bi mu prije doletio… Ili bar okretanje očima, da me netko ne tuži za fizičko nasrtanje!

Bilo kako bilo, koliko god danas sve više pažnje posvećujemo svom izgledu, ponajviše vanjskom, briga o zdravlju i dalje je na vrlo niskom nivou. Ovdje prvenstveno mislim na puno širi pojam zdravlja nego što ga mi na prvu percipiramo. Mnogima pojam, jesi li zdrav/zdrava, podrazumijeva jednostavno: jesi li ok? Dakle, nemaš li temperaturu ili neku strogu definiranu dijagnozu, onda je s tobom sve ok. Zdrav/zdrava si i let’s go! No, je li to sve što se zdravlja tiče?

Što je pravi opozit od zdrav? Samo bolestan ili i gdje i u kojem smislu?

Hoćemo li se onda zapitati i odakle ta bolest dolazi? Kako se stvorila? Otkud je došla i zašto baš meni, tebi, a nekome trećem? Kako je sebi našla mjesto u tvom ili mom tijelu, kako se ugnijezdila i s kojim ciljem?

Hoćemo li je promotriti iz više kuteva ili samo s vrha, pa zakrpati flasterom na brzinu kako se ne bi dalje širila? Hoćemo li olako zamisliti da je sve dobro, a uz to se i nadati kako će flaster dobro i dugo držati?


Flasteri i andoli

Dok stvarno ne zagusti, vjerujem da većina nas odolijeva dubljem čačkanju i istraživanju pravog uzroka „bolesti“, o čemu god bila riječ! Najveći broj nas će, zbog brzine života i samonametnutih obaveza, jednostavno pribjeći tom flasteru ili opće poznatom andolu/aspirinu i pokušati zataškati stvar. Samo nek’ više ne boli i dobro je! Najbrže i najjednostavnije, zar ne?

Tek oni rijetki, osviješteni i širih (van)svjetovnih nazora zastat će i početi preispitivati sami sebe, zatim tu bolest kao posljedicu svojih osjećaja, ponašanja, neizgovorenih riječi, potisnutih zamjeranja, bezbroj sramova, krivnji, ljutnji, bijesova, jezera neisplakanih tuga, neprihvaćanja sebe onakvog kakvi jesmo i još mnogo, mnogo toga.

Ti rijetki ne kupuju flastere, ni andole, ni aspirine! Bar ne više, ako nekada i jesu. Ti rijetki u stanju su sami sebe otvoriti, ali ne kirurški. Iako boli kao da te se reže žiletom popola i to na živo. I onda duboko čeprkaju po samome sebi ili s nekim u duetu, pa imaš osjećaj kao da jedan tren drže jedan organ u svojim rukama, a drugi tren već čupaju drugi kako bi pregledali i njega sa svih strana… I tako do iznemoglosti.


Rijetki detaljist

Ti rijetki su detaljisti, ne odustaju olako, bilježe svaku promjenu, svaku crticu, prepoznaju svaku životni situaciju. A ponajviše primjećuju svaki osmijeh, svaku radost koja još dugo sjaji, svaku tugu koja unutra još dugo boli,  a još više svaku suzu, isplakanu i progutanu.. Tek progutane, one s knedlom u grlu, njih traže detaljno kao arheološku iskopinu. S najvećim povećalom i najfinijom četkicom, kako bi otresli zapečene slojeve prašine. Te stvari, kada ih pronađu, znaju da su pronašli bolest, ili još bolje, njen uzrok.

Ti rijetki, znaju da od flastera nema ništa, kao ni od saniranja posljedice krša i loma andolom. Znaju da samo i isključivo potraga za uzrokom može donijeti olakšanje i „odlazak“ bilo kakve bolesti iz tijela. Jer bolest nije ništa drugo doli poziv i vapaj za pomoć našeg unutarnjeg bića koje želi biti usklađeno s ovim fizičkim tijelom koje nas nosi kroz život!


5 do 12

Ne želim reći da u kući ne smijemo imati flaster ili andol ili aspirin, jer sam i sama bila njihova kolekcionarka, a ujedno i jedna od najvećih potrošača koje sam srela (tako je bilo lakše). Sve dok na vrata nije pokucala minuta do 12…

Na moju sreću ili neodbrojane sate, dobila sam nove prilike, mogućnosti i opcije za uživanje u ovom savršenom iskustvu zvanom život! Postala sam ona „rijetka“. Postala sam ona koja ne kupuje flastere, niti ih lijepi, a da ne vidi što stoji ispod i gdje ima koja skrivena knedla koju treba promotriti, ponovno iskusiti, pustiti da nam pokaže svaku moguću perspektivu (do tada neotkrivenu). Knedli trebamo dozvoliti da se okupa u ljubavi i kroz otpuštanje je pustiti da otplovi, slobodna od svega na neko drugo sretnije mjesto… Negdje gdje ovako čista neće tražiti bolest kako bi joj stvorila dom.

Danijela Lončarić

Danijela je zaljubljenica u život, u ljude, u sve lijepo i dobro, u stalnom nastojanju da se razvija i raste, a da pritom osnažuje sebe i sve oko sebe! Kao ona koja stalno stremi boljem i uspješnijem, kroz svoje izražavanje daje dio sebe svima onima koji poštuju iskrene i čiste životne vrijednosti! Posao, majčinstvo, prijateljstvo, životni ciljevi i prepreke na tom putu samo su djelić onoga što motivirajuće prenosi iz vlastite introspekcije.

WordPress Ads