Mnogi problemi počinju na isti način. Tada kad nas je previše briga što ljudi misle. Previše brinući o tome što ljudi misle, nikada nećemo osjetiti onaj iskonski osjećaj slobode, osjećaj upisan u svaku stanicu našega tijela. Tako nećemo spoznati niti cijelu lepezu onih prekrasnih osjećaja koji iz njega proizlaze. Nikada nećemo pronaći prave razloge za svoju sreću jer ćemo se uvijek motati oko sreće drugih – koja zapravo i nije prava sreća.
Previše brinući o tome što ljudi misle, u nama će se sve više povećavati unutarnji rascjep. Očajnički ćemo željeti biti voljeni, a zadovoljavat ćemo se mrvicama tuđe pažnje. Pritom misleći kako smo time tu svoju potrebu zadovoljili. S druge strane nećemo imati snage istinski voljeti druge, jer će nam se život svesti na očekivanja, predrasude, pretvaranja, zavaravanja… Umjesto da budemo ono što jesmo, jer samo tako možemo iskazati svoje prave osjećaje.
Ljepota života, a ne problemi
Previše brinući o tome što ljudi misle prestat ćemo tražiti ljepotu života u svijetu oko nas. Zatvorit ćemo se u svoje zatvorene mentalne svjetove koji će nas pritiskati problemima o kojima ne želimo misliti. Zarobit ćemo se navikama koje ne želimo imati. Okupirat ćemo se beznačajnostima koje nam ništa ne znače. Umjesto da živimo život, počet ćemo ga analizirati. Umjesto da uživamo u svijetu oko sebe, počet ćemo sve gledati s nekim strahom i sumnjom. I tako nastaju problemi.
Novi početak je svugdje isti. Jednostavno je potrebno okrenuti se i otići. Poželjeti ljudima sreću i početi graditi svoj mali svijet. Posvijestiti sebi kako niste samo posjetitelji u svom životu. No, potrebna je velika doza hrabrosti da se izađe iz tog začaranog kruga u kojeg smo svojevoljno pristali ući i započeti živjeti drugačiji život. Život u kojem se okrećemo stvarima koje nam hrane dušu, a ne prazne je. Ljudima koji su nam inspiracija, a ne muka.
Autor: Mario Žuvela
To nisam ja – to je moja Štitnjača!
