Prije nekoliko dana moja kćer dolazi do mene i objavi mi kako joj je njena BFF (najbolja prijateljica zauvijek, u prijevodu) javila da više nisu BFF. Kada imaš 13 godina i hormoni te šamaraju sa svih strana, takve ti objave slamaju srce. Svijet postane bezličan i ništa više nema smisla. Cijeli je dan bila totalno utučena. Ništa joj nije bilo jasno. Nije razumjela kako, zašto, zbog čega. A ja sam točno znala kako se osjeća.
Kao dijete, bila sam povučena, nesigurna i vrlo strašljiva. Spadala sam u “grupu proizvoda s greškom”, po dječjoj klasifikaciji. Zaključit ćete koja je greška u pitanju kada pročitate da su mi odrasli često govorili : “Ti voliš fino papati”. Druga najčešća rečenica bila je: “’Ajde reci: riba ribi grize rep”.
Živjela sam u zapadnom kvartu grada Zagreba.
S mamom, tatom i mlađim bratom. U razredu nisam imala BFF. Ali, začudo, imala sam dosta prijateljica u kvartu. I kada sada pogledam, a tada to nisam znala, i one su spadala u onu grupu proizvoda. Svaka je imala svoju grešku: naočale, apetit, psorijazu, neimanje apetita, tatu samoubojicu, mamu koja voli Badel. Čak se i ne sjećam kako sam koju upoznala. Vjerujem da je bilo jednostavno lako i normalno prići djevojčici u parku i pitati je kako se zove i želi li se igrati. Ono čega se sjećam je da smo se skoro svaki dan družile. Igrale gumi-gumi, graničara, olimpijade, “država-selo-grad”, presvlačile lutkice od papira, vozile bicikl. Za vrijeme praznika bile smo vani skoro cijeli dan, dolazeći kući samo kad bi mame zvale s balkona i vokale kako je vrijeme ručka. Sjećam se njihovih imena. Sjećam se kako su izgledale i kakve su ključiće imale oko vrata. Ono čega se ne sjećam je da su me ikada napravile tužnom, slomljenom i napuštenom. Da se razumijemo, neminovno je da je toga sigurno bilo, ali ja se toga ne sjećam. Ne sjećam se niti jedne svađe. Možda je poanta da takva selektivna pamćenja izbrišu loše osjećaje. Mojoj kćeri trenutno takvo promišljanje nije utjeha.
Možda je poanta u tome da selektivno pamćenje briše loše osjećaje.
S 10 godina selim na selo. U totalno drugačije okruženje. Toliku količinu prihvaćenosti među vršnjacima u razredu nisam do tada doživjela. Čak su i dječaci bili dragi, što je definitivno bio totalni SF za mene. U isto vrijeme doseljava se još jedna djevojčica, i mi od toga dana, kada smo zajedno krenule kući iz škole, postajemo najbolje prijateljice. I bile smo to punih 14 godina. U fazi školovanja i odrastanja, prošle smo sve duboke tuge i predivne sreće; zajedno. Kad bolje razmislim, i danas mislim kako je ona divan svjedok mojeg prošlog vremena i ukoliko zaboravim na neke događaje, zasigurno znam da ih ona pamti.
Kad imaš najbolju prijateljicu, unatoč tome što imaš i druge prijateljice i prijatelje, baš njoj prvoj javljaš svaku promjenu u svom malom svemiru, kojeg je i sama dio. Ne javljaš mami ili tati, bratu ili sestri, javljaš svojoj najboljoj prijateljici. Prva osoba koja stoji uz tebe kao sjena i apsolutno je logično da ona zna sve o tebi, kao i ti o njoj. Da, kada imaš 12 ili 15 godina, to je jasno kao dan.
Moja najbolja prijateljica je to prestala biti kada sam shvatila da smo se razdvojile na jednom raskršću životnog puta. Moje poimanje stvari, moj pogled na svijet i život i moji prioriteti nisu bili ni blizu njenih i jednostavno smo se prestale razumijevati. Nismo govorile istim jezikom, nismo gledale u istom smjeru i sve smo se češće sudarale, a ti sudari su doveli do apsolutne šutnje i razdvojenosti. Ona će uvijek ostati moje prva najbolja prijateljica, no nekim prijateljstvima nije suđeno da traju cijeli život. U toj priči nema negativnih likova, nema niti poante; priča je ispričana i došla je do kraja. Ne boli te kao kad imaš 13 godina.
Mora li svaka žena imati jednu najbolju prijateljicu? Ili je dopušteno imati ih više? Nisu li to onda “samo” prijateljice, a ne najbolje prijateljice?
Životne okolnosti tijekom moje adolescencije možda su me više nego druge, “bacile” u zagrljaj prijatelja; bilo mi je važno imati dobre prijatelje, ekipu. I za razliku od ostalih, meni su prijatelji bili prvi oslonac, prva utjeha; bili su mi obitelj. Možda zato i danas moji prijatelji jesu prijatelji iz tih dana; ljudi koje volim i duboko poštujem. Je li činjenica o zajedničkom sazrijevanju i gradnji karaktera i svjetonazora, koji baš radi toga bivaju vrlo slični jedni drugima, presudna da ostanete prijatelji čitav život? I nije li to isti razlog zašto je teže “skompati se” s nekim ili naći BFF u 40ima?
Da se razumijemo, moj problem nije “skompati se”, već možda prije, zadržati “kompu”. Kao i u ljubavnim vezama; na početku je uvijek divno, puno komunikacije, uvažavanja, zajedničkih trenutaka, “lajkanja” na Facebooku, zajedničkih selfija, a onda se nešto desi. E, sad, što? I elokventnijima od mene bio bi težak zadak opisati tu situaciju.
Kao, sve je ok, a znaš da ništa nije ok. Ženska intuicija iznutra pika. Razmišljam kako zasigurno postoji razlog koji sam ja inicirala, a da toga nisam bila svjesna. Jer, logično i slijedom stvari, svaka akcija ima reakciju. Suptilno pokušavam dati do znanja kako mi se čini da kola idu nizbrdo i da, ako sam ja probušila gumu, zasigurno je ja želim i pokrpati jer to bušenje nije bilo namjerno, (iako nisam sigurna da je guma razlog), ali ako je, ‘ajmo ta kola vratiti “u brdo”.
“Ma ne, sve je ok. Kola stoje stabilno.” – kaže kompa.
I neko vrijeme si govorim da je ok, jer kompa tako kaže. Zašto ne vjerovati?Ali, taj isti kompa se sada ponaša totalno drugačije. Dakle, iskočili smo iz okvira na koji me je kompa naviknuo. A ja kompu ne poznajem 20 godina, već možda samo godinu dana. Možda kompa ima svojih problema koje ne želi podijeliti sa mnom, možda je u depresiji, možda previše obaveza, možda nema vremena, možda je prazna baterija na mobu, možda nema mob, možda ga je dotuklo stanje sa Agrokorom, možda “su u šumi”.
ŠIPAK.
Uhvatih se kako opravdavam nečije dvolično ponašanje. Opravdavam nekoga tko nema potrebe opravdati sebe. Pa zašto, pobogu, to radim? Kolika je doza tolerancije zdrava za vlastiti karakter i samopoštovanje?
I onda jednostavno… odlučiš pustiti. I dok traje otpuštanje, stvari se čudnim načinom, uvjetovanima valjda karmom ili položajem planeta, počinju slagati na svoje mjesto. Shvatiš da kompa nije kakav bi želio biti.
Ljudi su preslika svojih dijela, misli i osjećaja. Pa tako i moj kompa, koji je kao političar u predizbornoj kampanji zaista na početku bio iskren i imao namjeru biti i dalje takav, ali se, sjedajući u fotelju prijateljstva, promijenio. U pravilu, kada prestanemo ignorirati očito, jasne činjenice osvijeste um. I kompa i ja smo vjerojatno dobre osobe, ali nismo kompatibilni. Nije ovo bio “početak predivnog prijateljstva, Louis”; možda prije podsjetnik da još više čuvam one ljude koji su tu, u mojoj “fotelji”, koja je već možda stara i istrošena, ali nikako nepoznata i nepouzdana.
