Zaista ne znamo kada, kako, gdje i čime isprovocirano se oblikuje i unutar nas samih rodi misao da radimo stvari koje nemaju nikakvog smisla. I ta misao krene izazivati neobjašnjivu sumnju, počinjemo osjećati duboki, osobni, unutrašnji otpor. A da bi se sumnja i otpor nadišli, moramo se u potpunosti preuzeti odgovornost za svoj život i svoje postupke. U potpunosti, bez rezerve.
Raditi nešto samo zato što to svi rade, misliti nešto zato što to svi misle, raditi i misliti samo ono što je općeprihvaćeno? Raditi i živjeti tako znači da će nam paučina dobro oplesti život. Sam naš život i naše okolnosti i ljude koji nam ulaze u životni prostor i izlaze iz njega potrebno je ponekad dobro provjetriti, oprašiti, a nekada i dobro usisati i baciti vreću. Ukratko, napraviti generalno unutrašnje i vanjsko pospremanje onoga što nazivamo osobnim životom.
Cijeli Univerzum pokreću samo dvije emocije: ljubav i strah.
Važnost osobnog stava
Čovjek koji teži imati smislen, ispunjen i svrsishodan život mora shvatiti važnost zauzimanja osobnog stava spram svih stvari i pojava koje mu se čine nesvrsishodne, glupe, nelogične. Glupost, kako intelektualna, tako i emocionalna, sama po sebi je bezopasna. Ali, inteligentna glupost i emocionalna glupost (svjesno manipuliranje drugima, ali nesvjesno i sobom) i te kako može biti opasna. Tome svjedoči naša svakodnevnica.
Naše unutrašnje Biće će se uvijek protiviti tome da budemo ono što drugi žele da budemo i da živimo život onako kako ga oni vide. Bez obzira koliko dobronamjerni bili prema nama. Često nas naši najvoljeniji usmjere u pogrešnom pravcu. Ali zato je svatko od nas, rođenjem dobio osobni „sistem za navođenje“. To su naše misli, osjećaji, emocije… Sjetite se koliko puta vam se dogodilo da je vašem intelektu, onom racionalnom dijelu vas samih, nešto bilo u redu i prihvatljivo, ali se vaše unutrašnje Biće duboko opiralo tome.
U manifestiranom, pojavnom smislu sve je izgledalo u redu, no vi se niste osjećali dobro. U vama se javljao nekakav neobjašnjiv otpor, pri čemu niste osjećali nikakvu pozitivnu emociju.
Punjenje ega
Njega sačinjava nakupljeno i akumulirano znanje onih koje smo mi tijekom života usvajali i pokušavali utkati u sebe, produžavajući mu tako vijek trajanja. Naučeni smo odluke donositi isključivo intelektom, isključivši osjećaje. Većina ljudi samo skuplja znanje bez kritičkog mišljenja, bez selekcioniranja. Ukratko, punimo samo svoj ego, sve dok se ne počnemo gušiti kada se on prepuni.
Svi mi, bilo što da radimo, radimo to samo s jednim ciljem, bili ga svjesni ili ne – ne bi li se osjećali bolje. Sve što radimo, radimo samo kako bi se osjećali bolje.
Usamljenost u društvu
Ovo ćemo teško postići radeći i misleći tuđim glavama i vođeni tuđim svjetonazorima. Mi jedini znamo i osjećamo je li nešto za nas dobro ili ne, osjećamo li se dobro ili ne. Nitko drugi. Koliko često je ambijent oko nas bio idealan, ali mi se nismo osjećali dobro. Čovjek se najusamljenije može osjećati u grupi, okružen ljudima s kojima ne dijeli stavove, misli, ideje. A sve to izvire iz naše nutrine.
Nikakav fenomen nije što su se ljudi otuđili jedan od drugog. Toliko je toga u nama što se opire našoj svakodnevnici i onome što vidimo i doživljavamo u njoj. Bježimo u Sebe. Ali Sebe moramo izgraditi kako nas i tamo ne bi dočekala praznina.
Društvo je pojam, imaginarna kategorija, ali ima smisla i postoji tek kada je sačinjeno od uspješnih, samosvjesnih pojedinaca koji su spremni i imaju hrabrosti preuzeti odgovornost za svoj život. Samo čovjek koji voli i poštuje svoj život, može voljeti i poštovati i život drugih.
Pojedinačna svijest
Pojedinačna svijest, ma kako bila pozitivna i progresivna, teško može nadvladati prevladavajuću, grupnu, kolektivnu svijest. Ali i te kako može utjecati na to u kojem će stupnju ta kolektivna svijest utjecati na njega osobno. I naravno, više pojedinaca, s pozitivnom svijesti vremenom će početi mijenjati i grupnu svijest, ali i obrnuto.
Istina je da je čovjek taj koji teško mijenja svoje poglede, stavove, svjetonazor, ideologiju. Bez obzira koliko mu ne odgovaraju i koliko ga ne ispunjavaju. Zaboravili smo na Sebe i naše kritičko mišljenje. Čovjek u svojoj suštini ne voli nepoznato, boji se promjene. Čovjek ne voli razmišljati i odlučivati, radije bi da netko drugi razmišlja i odlučuje umjesto njega. Zašto? Zato što iza svake odluke postoji odgovornost i samoodgovornost.
Odgovornost da ne povrijediš druge, samoodgovornost da tom odlukom ne povrijediš sebe. Mnogi će radije živjeti u svojim problemima jer su im poznati i već su naučili na njih, nego li preuzeti odgovornost za svoj život i nešto mijenjati. Ako nam deset, dvadeset, trideset godina ne ide dobro, onda nešto pogrešno radimo. Možda je potrebno napraviti unutrašnje generalno spremanje.
*
Ljubav i strah
Cijeli Univerzum pokreću samo dvije emocije: ljubav i strah. Bez ljubavi, istinske ljubavi prema sebi, ne možemo je imati niti za drugoga. Ako dovoljno ne volimo sebe i ne cijenimo sebe i naša će ljubav prema drugima biti sebična, manipulatorska i dvolična. Jednog dana, a taj nam je dan svima zagarantiran, kada sami sa sobom budemo svodili račune, sve ćemo si moći oprostiti, osim nedostatak neustrašivosti i hrabrosti koju nismo imali na životnim raskrsnicama.
Moramo voljeti i cijeniti sebe, vjerovati sebi i svojim osjećajima kada nam oni poručuju da nešto nije dobro. Ma koliko svi drugi govorili da je sve u redu. I još važnije, moramo se znati i htjeti zauzeti za sebe. Postali smo hodajuća vreća u koju smo natrpali tuđa mišljenja o nama, koju nam je, kako koji dan odmiče sve teže i teže nositi.
Ostati jedinstveni
*
Najveći stupanj slobode
Ako ne možemo voljeti sebe, krenimo tako što ćemo voljeti i poštovati stvaralačku veličanstvenost i kreaciju koja je ispoljena stvarajući nas. Zaronimo bez straha u svoje emocionalne dubine, u njima je sigurnost, snaga i vodstvo. Unutrašnji mir tražimo unutar nas, a vanjski (fizički) mir izvan nas. Nikada izvanjski mir nećemo osjetiti niti u potpunosti moći ostvariti i iskusiti bez onog unutrašnjeg. Otuda ovoliko međuljudskih konflikata. Uvijek se taj unutrašnji nemir prenosi na vanjski. A izvanjski mir nikada ne može donijeti unutrašnji mir. Njega moramo sami pronaći i pokloniti sami sebi.
Najveći stupanj slobode je kada je čovjek slobodan i od sebe i od drugih i konačno dozvoli sebi biti ono što jest. Najtužnija stvar je kada se čovjek, zahvaljujući pogrešnom shvaćanju pojma slobode, otuđi od svih i „pobjegne“ sam od sebe i od drugih i pokrene mentalnu torturu nad sobom i svima oko sebe. Čovjek mora naučiti ostvariti slobodu OD nečega i pretvoriti je u slobodu ZA nešto.
Ukoliko se oslobodi OD drugoga ili drugih, a ne zna ZA što se oslobodio, ostat će i dalje u ropstvu. To će biti bijeg od slobode. Puni potencijal slobode ostvari se samo pri transformaciji od nečega u nešto, a ne da ostane na pola puta nedovršeno. Možemo si dozvoliti luksuz i pobjeći od svega, ali nikada od Sebe. Naravno, prvo moramo pronaći Sebe, kako bi znali gdje bježimo, gdje nam je sklonište i utočište.
Trebamo otkriti sebe, tko smo bili prije nego li smo dobili ime i prezime, vjeroispovijest, prije nego li smo bili sin, kćer, inženjerka, kućanica… A činjenica je da smo bili prije svega nabrojanog. I da ćemo biti poslije završetka igre svih socijalnih uloga koje smo životom preuzimali i vjerno igrali.
Priča
William Williams teško se nosio sa suvremenim društvom. Pobjegao je sam od sebe i od drugih tako što je umislio, ali zaista umislio da je – Napoleon Bonaparte. Oblačio se kao Bonaparte, ponašao se kao on, postrojavao članove obitelji prije obroka kao vojsku. Njegova supruga, sva očajna i izbezumljena pokušala je naći pomoć.
Dogovorila je s jednim poznatim neuropsihijatrom isceniran susret, gdje bi se ona i njen suprug kao slučajno s njim sreli. I, tako jednom prilikom dok je William nadmeno šetao parkom, misleći da šeta Jelisejskim poljima, priđe mu neki čovjek (neuropsihijatar) obučen u generalsko odijelo. Supruga se neprimjetno udalji. Neuropsihijatar se povjerljivo nagne prema Williamu i tiho ga upita:
