Upravljaju li geni nama ili mi genima?

Genima, za koje se zna da nose nasljedne osobine, u medicini se često pripisuje uloga čimbenika odgovornih za sve nevolje. Tako ih je Jens Reich, genetičar i molekularni biolog, usporedio s koncertnim klavirom. Koncertni klavir ne može sâm od sebe izvoditi glazbu. Glazbalo nije dostatno, nego netko na njemu mora svirati. Pa tko onda “svira” na genima? Knjiga Pamćenje tijela dr. Joachima Bauera posvećena je upravo tom pitanju…

Već godinama se vode rasprave o tome tko ima veći utjecaj na nas i naše zdravlje – geni ili okoliš? No, temeljem brojnih istraživanja mnogi su znanstvenici zaključili kako je o tome zapravo besmisleno raspravljati jer je njihovo funkcioniranje usko povezano i međuovisno. Štoviše, geni su podložni brojnim utjecajima koji u velikoj mjeri reguliraju njihove aktivnosti. Upravo su to potvrdila promatranja i otkrića koja su posljednjih nekoliko godina obilježila područje neurobiološkog istraživanja. Smatra to dr. Joachim Bauer, specijalist interne medicine, psihoterapije i psihijatrije, kojemu je posebno područje interesa molekularna biologija, neurobiologija i psihosomatska medicina.

Kada se laički govori o ovoj temi, razlika između gena i genske aktivnosti je ono što zbunjuje. Genska se aktivnost ne nasljeđuje, odnosno to što smo naslijedili određene gene, ne znači da će se njihova funkcija nužno ostvariti. Naprotiv, to ovisi o tome hoće li se specifičan gen aktivirati. Dr. Bauer kaže kako genska aktivnost ovisi o uvjetima u okolišu – uvjetima u pojedinačnim stanicama tijela, uvjetima koji prevladavaju u cijelom organizmu, a koji su nadalje pod utjecajem okoliša u kojemu organizam obitava.

Čimbenici iz “okoliša” koji utječu na aktivnost gena

Fascinantna je činjenica koja govori da su međuljudski odnosi i sve ono što oni nose sa sobom glavni čimbenici upravljanja genima te da imaju važan utjecaj na zdravlje. Stil života, traume, stresne situacije, rana iskustva u djetinjstvu, lijekovi, droge – sve to upravlja genima i posljedično utječe na naše zdravlje. Ili, jednostavnije rečeno, loši međuljudski odnosi i dugotrajna izloženost situacijama visokog stresa mogu povećavati rizik od oboljenja i usporiti izlječenje već nastale bolesti. Ova spoznaja donosi veliku mogućnost prevencije razvoja bolesti, ali i veliku osobnu odgovornost za kvalitetu međuljudskih odnosa u kojima (aktivno) sudjelujemo, bilo da se radi o obiteljskim, roditeljskim, prijateljskim, partnerskim ili odnosima na radnome mjestu.

Tvrdeći da geni nisu autisti – “samotnjaci koji ne komuniciraju s vanjskim svijetom” – nego da reagiraju na utjecaje iz okoline te da i mi možemo upravljati njima baš kao što oni upravljaju nama, dr. Bauer je ovu intrigantnu temu obradio u svojoj knjizi Pamćenje tijela: kako odnosi i stil života upravljaju našim genima (Planetopija, 2011.). Knjiga je u Njemačkoj doživjela veliki uspjeh i čak 15 izdanja. Velikim dijelom i stoga jer odgovara na brojna zanimljiva pitanja. Što je emocionalno pamćenje boli? Jesu li neki ljudi skloniji obolijevanju od raka? Je li većina bolesti nasljedna? Koja je važnost kvalitetne roditeljske skrbi na neurološki razvoj dojenčadi i mnoga druga…

“Osjećaji koji se u međuljudskim odnosima mogu zakomplicirati, mnogostruke su prirode. Osobito se partnerski odnosi iz vrlo različitih razloga mogu “zaplesti””. Krajnja točka, u kojoj mnogi ne mogu dalje bez pomoći, u većini međuljudskih odnosa dosegnuta je kada uvrede i ponižavanja dovedu do prekida razgovorne niti između dviju osoba. Ako je pacijentu u interesu da se taj odnos nastavi ili ako je o njemu ovisan, prvi je korak u psihoterapiji ponovno pokrenuti komunikaciju između sudionika kako bi se otkrilo o čemu se doista radi. Većinom se tijekom nekoliko razgovora pokaže da je do razočaranja ili ljutnje došlo zbog neizražavanja želja (ili težnji) u odnosu.

Razlozi zašto želje i težnje u odnosu ne dolaze do izražaja su mnogostruki. Neke se osobe – zbog dubljeg unutarnjeg straha ili stida, a ponekad i zbog određenih prijašnjih iskustava – nisu usudile uopće osjetiti određene osjećaje. Ponekad istinski važnim emocionalnim željama drugi osjećaji stoje na putu, primjerice, ponos, ljutnja ili strah mogu ostaviti “loš dojam”. Takve pozicije zbog kojih mnogi ljudi – potpuno nesvjesno – sami sebi (odnosno svojim emocionalnim potrebama) stoje na putu, u pravilu imaju veze s iskustvima iz prijašnjih odnosa u kojima su dotični bili prisiljeni zauzeti poziciju koja im sada smeta.

Pet savjeta kako se nositi sa stresom u odnosima

Što u slučaju straha, stresa i problema u vezi možemo sami poduzeti ako želimo odgoditi savjetovanje s psihoterapeutom?

1. Zastanite i mirno razmislite u kojem se vašem odnosu pojavljuje problem. Često se problemi “premještaju” iz jednog odnosa u drugi. Primjerice, iz odnosa s nadređenim u partnerski odnos ili obrnuto. Naravno, i nekoliko odnosa istodobno može stvarati probleme.
2. Pokušajte zatim u miru sami otkriti koji biste značajan, istodobno i realističan cilj rado predstavili svom partneru. Što je “emocionalniji” predmet želje (primjerice, kritika odnosno ljutnja ili želja za priznanjem, ljubaznošću ili nježnošću), to bolje. No to ne znači da želju trebate izraziti na emocijama nabijen način.
3. Priopćite potom partneru, u opuštenoj atmosferi, da želite s njim/njom “razgovarati u miru” i učinite to u trenutku kad ne postoji vremenska stiska. Pokušajte ljubazno voditi razgovor i razmišljajte o tome da vaš partner vjerojatno isto tako osjeća strah i stres kao i vi. Započnite razgovor tako da svom partneru prvo ukratko kažete što na njemu najviše cijenite (i o tome ste prethodno trebali razmisliti). No, brzo prijeđite na pravu temu i iznesite svoju brigu.
4. Razgovarajte o svom problemu s rođacima ili prijateljima. Prijatelji koji odmjereno i smireno zauzmu stav pomažu više nego oni koji s vama odmah žele krenuti u bitku.
5. Učinite nešto samo za sebe: bavite se sportom (jedanput ili dvaput tjedno hodajte, plivajte, vozite bicikl), ili svladajte vježbe opuštanja (primjerice relaksaciju mišića po Jacobsonu, autogeni trening ili jogu), koje potom redovno primjenjujte.

Ako vam ovih pet točaka nije pomoglo, nije kraj svijeta. Ako ne dođe do željenog raščišćavanja ili napredovanja odnosa, problem ne mora biti u vama. No možda je tada trenutak da razmislite o eventualnom savjetovanju s psihoterapeutom.

Burnout syndrome ili sindrom izgaranja nova je bolest na radnome mjestu. On se može prepoznati kroz emocionalnu iscrpljenost, negativnost ili ciničan stav prema nadređenima, kolegama ili klijentima te negativnu procjenu smisla i kvalitete vlastitoga rada. Uzrok je u većini slučajeva vezan uz međuljudske odnose, a posljedice se velikim dijelom očituju u tjelesnim tegobama.

Nekoliko je čimbenika koji dodatno mogu opteretiti pojedince i uzrokovati sindrom izgaranja. Na prvom je mjestu, piše Bauer u svojoj knjizi, rad sa zahtjevnim klijentima ili mušterijama. “Od opasne mješavine emocionalne iscrpljenosti, negativnog i ciničnog stava prema drugim osobama i sumnje vezane uz vlastiti rad, karakteristične za sindrom izgaranja, pate osobe koje rade na onim poslovima koji zahtijevaju emocionalnu angažiranost.”

Međuljudski odnosi na radnome mjestu ostavljaju tragove na duši i tijelu. No, nažalost, tema zdravlja na radnome mjestu ne dobiva zasluženu pozornost.

Kriza gratifikacije

Ako usprkos krajnjoj angažiranosti, poslodavci smatraju da je izostao vidljiv uspjeh, a ostali (kolege, nadređeni) to nisu kompenzirali svojim priznanjem, dolazi do takozvane “krize gratifikacije”. Takva situacija, najčešće nesvjesno, može zaposlenika dovesti do zaključka da je njegova/njezina poslovna podobnost nedostatna ili da je posao u cjelini besmislen. Pritom zaposlenik u pravilu počinje razvijati negativne osjećaje prema poslodavcu. Kao što pokazuju brojna promatranja s područja biheviorizma (osobito modeli learned helplessness, odnosno “naučene bespomoćnosti”), ništa tako ustrajno ne uništava motivaciju i poticaj na rad kao izostanak pozitivnih povratnih informacija (kao što su vidljivi uspjesi vlastitog rada, pohvale ili priznanja).

Stoga visoki stupanj rizika od pojave sindroma izgaranja postoji osobito kod poslova koji se zasnivaju na brizi o osobama koje ne daju ili nisu u stanju dati dovoljno pozitivnih povratnih informacija. Riječ je o pacijentima koji boluju od neizlječivih bolesti, na odjelima za rak i AIDS, osobama s dementnim sindromom kojima je potrebna skrb, primjerice oboljelima od Alzheimerove bolesti ili invalidnoj odnosno kronično bolesnoj djeci u ustanovama za skrb. I škole su mjesta u kojima usprkos velikim ulaganjima zaposlenika ponekad izostanu uspjesi.

Drugi važni čimbenici koji pospješuju razvoj sindroma izgaranja su loši uvjeti rada i izostanak potpore kolega. Ondje gdje su malobrojne pozitivne emocionalne povratne informacije, vanjski uvjeti rada imaju presudno značenje. Visoka stopa sindroma izgaranja otkrivena je ondje gdje vladaju veliki pritisci te preostaje malo individualnih mogućnosti oblikovanja vlastitog rada. Takva situacija na radnome mjestu u stručnoj se literaturi zove high demand –low influence (“veliki zahtjevi – slab utjecaj”).

Takva konstelacija donosi visok rizik obolijevanja od sindroma izgaranja. Ali i izostanak podrške kolega ili nadređenih isto tako pospješuje pojavu sindroma izgaranja. No, kolegijalna potpora može štititi od pojave sindroma izgaranja samo ako su zaposlenici spremni iskoristiti je. Naime, oni koji pate od sindroma izgaranja nerijetko imaju problem s prihvaćanjem takve potpore s obzirom na to da su u većini slučajeva takve osobe imale visoka osobna očekivanja te su svoje ambiciozne, profesionalne ciljeve htjele postići kao “pojedinci”, ne cijeneći pritom kontakt s kolegama.

I na kraju, vrlo veliku ulogu igra i osobni stav. Primjerice, perfekcionistički stavovi u pogledu posla kojima zaposlenici sami sebi stvaraju pritisak ili se opterećuju (dok pritom nisu svjesni tih pretjeranih zahtjeva), nakon nekoliko godina mogu dovesti do sindroma izgaranja. Nadređeni bi trebali predvidjeti opasnost od pojave sindroma izgaranja osobito kod vrijednih i (prekomjerno) angažiranih suradnika. Takve su osobe zbog profesionalnih ciljeva spremne zapostaviti privatne interese i isprva čine nadređene i kolege zadovoljnima.”

U svjetlu percepcije prosvjetnih radnika, često nepravedno optuženih za pretjerano dug ljetni godišnji odmor te mali broj radnih sati dnevno, zanimljiv je podatak koji Bauer iznosi u knjizi. On, naime, kaže kako su predvodnici u sindromu izgaranja upravo obrazovni kadar u školama, barem kada je riječ o Njemačkoj.