Chimamanda Ngozi Adichie Nigerijska je spisateljica koja je, nakon kraćeg studija medicine i farmacie u gradu Nsukki, odselila u Sjedinjene Američke Države na daljnje školovanje. Tamo je diplomirala komunikacijske i političke znanosti, a potom i završila magisterij iz kreativnog pisanja na Sveučilištu Johns Hopkins te iz afričkih studija na Yaleu. Kod nas je poznata po romanima Purpurni hibiskus, Polovica žutog sunca i Amerikana. Danas živi u SAD-u i Nigeriji.
Feminizam
Ulomak koji prenosimo dio je preinačene verzije govora koji je Adichie održala 2012. godine na TEDx-u Euston, godišnjoj konferenciji kojoj je središnja tema Afrika. U okviru konferencije govornici različitih struka održavaju kratke govore čiji je cilj potaknuti i inspirirati Afrikance i prijatelje Afrike. Nekoliko godina ranije sudjelovala je na istoj konferenciji s temom “Opasnost jednostrane priče”, naglašavajući kako stereotipi ograničavaju i oblikuju naša razmišljanja, posebice kad je riječ o Africi.
Govorom iz 2012. godine posebno se željela osvrnuti na pojmove feminist/feministkinja, koji su zbog stereotipa o njima također ograničeni. Odlučila je govoriti o feminizmu jer je to tema koja i samo autoricu često emotivno i u mislima zaokuplja. Tako je nastao govor koji je preoblikovala u zbirku eseja o ženama i muškarcima, dječacima i djevojčicama pod nazivom “Svi bismo trebali biti feministi i feministkinje“.
Svi bismo trebali biti feministi i feministkinje – ulomak
Dječacima činimo golemu medvjeđu uslugu time kako ih odgajamo. Prigušujemo njihovo suosjećanje, čovječnost. Definiramo muškost i muževnost na vrlo uzak način. Muškost je težak, malen kavez, i u njega trpamo dječake.
Učimo dječake da se trebaju bojati straha, slabosti, ranjivosti. Učimo ih da skrivaju ono što doista jesu jer moraju biti, kako bi se reklo u Nigeriji “čvrsti ljudi”.
U srednjoj školi dječak i djevojčica izlaze na spoj; oboje su tinejdžeri skromnih džeparaca. No, unatoč tomu, očekuje se da dječak plati račun, uvijek, kako bi time dokazao svoju muškost. (A onda se pitamo zašto dječaci češće kradu novac od roditelja.)
Kako bi bilo kad bi se djevojčice i dječake odgajalo tako da ne povezuju muževnost s novcem? Ne bi li bilo bolje kad bismo umjesto stava “dječak mora platiti” razvili stav “treba platiti onaj tko ima više”? Naravno, zbog svoje povijesne prednosti muškarci uglavnom i jesu ti koji danas imaju više; no ako počnemo djecu odgajati drugačije, onda za pedeset ili za sto godina dječaci više neće biti pod pritiskom dokazivanja svoje muževnosti materijalnim vrijednostima.
Međutim, daleko najgore što činimo muškim osobama – navodeći ih da misle kako trebaju biti jaki – jest činjenica da ih ostavljamo s vrlo krhkim egom. Što više muškarca primoravamo da bude čvrst, to je njegov ego krhkiji.
Djevojčicama pak činimo još veću medvjeđu uslugu jer ih odgajamo da se pokoravaju krhkom egu muškarca. Učimo ih da se stisnu, da same sebe učine manjima.
Govorimo djevojčicama: smiješ imati ambicije, ali ne prevelike. Smiješ stremiti uspjehu, ali ne prevelikom uspjehu, inače će se muškarac osjećati ugroženo. Ako si u vašoj vezi ti osoba koja više zarađuje, pretvaraj se da nije tako, pogotovo u javnosti, inače će se on osjećati uškopljeno.
Ne bi li bilo bolje kada bismo preispitali samu tu premisu: zašto bi ženin uspjeh muškarcu predstavljao prijetnju? Zašto ne bismo jednostavno odlučili izbaciti tu riječ iz upotrebe – a ne znam postoji li uopće riječ koja mi se manje sviđa od riječi uškopljen.
Jedan poznanik iz Nigerije jednom me pitao brinem li se zbog toga što bi se muškarci uz mene mogli osjećati ugroženo. Nimalo se ne brinem – nije mi ni palo na pamet brinuti se jer muškarac koji bi se zbog mene osjećao ugroženo upravo je tip muškarca koji mene nikad ne bi zanimao.
Ipak, to me pitanje pogodilo. S obzirom na to da sam žena, od mene se očekuje da težim udaji. Od mene očekuju da donosim životne odluke uvijek imajući na umu da je brak na prvom mjestu. Brak može biti nešto dobro, izvor radosti, ljubavi i uzajamne podrške. No, zašto djevojčice učimo da teže braku, a dječake ne učimo tome istome?
Poznajem jednu Nigerijku koja je odlučila prodati svoju kuću jer nije željela da se muškarac koji bi se htio njome oženiti zbog kuće osjeća ugroženo.
Poznajem neudanu ženu u Nigeriji koja, kad god ide na poslovne konferencije, nosi vjenčani prsten jer želi da se kolege – kako sama to kaže – “prema njoj ponašaju s poštovanjem”. Tužno je to što će je taj vjenčani prsten doista u njihovim očima automatski učiniti dostojnom poštovanja, dok bi je bez vjenčanog prstena manje uvažavali – a sve se to događa u modernom radnom okruženju.
Poznajem mlade žene koje su pod velikim pritiskom – obitelji, prijatelja, čak i kolega na poslu – da se udaju, što ih tjera na užasne životne odabire. Naše društvo poučava neudane žene određene dobi da na to gledaju kao na dubok osobni uspjeh. S druge strane, ako je muškarac određene dobi neoženjen, to je tako jer još uvijek nije odabrao onu pravu.
Lako je reći: ali žene jednostavno mogu svemu tome reći ne. No stvarnost je mnogo teža, mnogo kompleksnija. Svi smo mi društvena bića. Usvajamo ideje koje primamo socijalizacijom. Čak i jezik kojim se koristimo to prikazuje. Jezik braka često je sličniji jeziku vlasništva nego jeziku partnerstva.
Upotrebljavamo riječ poštovanje za nešto što žena treba pokazati muškarcu, no ne i za nešto što muškarac treba pokazati ženi.
I muškarci i žene govore: “Učinio/la sam to radi mira u kući.” Kad to kažu muškarci, obično je riječ o nečemu što i onako ne bi trebali raditi. Ono što tada blago razdraženo govore prijateljima, a što bi definitivno trebalo potvrditi njihovu muževnost, jest: “Ah, žena mi je rekla da ne smijem izlaziti u klubove svaku večer pa sada, radi mira u kući, idem samo vikendima.”
Kad žena pak kaže “učinila sam to radi mira u kući”, to je obično zato što se odrekla nekog posla, cilja u karijeri, nekog svog sna. Učimo djevojke da su u vezama obično žene te koje pristaju na kompromise.
Odgojimo djevojke da jedne druge gledaju kao konkurenciju – ne u dobivanju poslova ili na putu prema nekim postignućima, što bi, po mojem mišljenju, moglo biti i dobro – nego u privlačenju pažnje muškaraca.
Učimo djevojke da ne smiju biti seksualna bića na isti način na koji su to dječaci. Ako imamo sinove, ne smeta nam da znamo za njihove djevojke. Ali dečki naših kćeri? Bože sačuvaj! (Iako, naravno, od njih očekujemo da kući dovedu idealnog muškarca za brak kad za to dođe vrijeme.)
Kontroliramo djevojke. Hvalimo ih zbog njihova djevičanstva, no dječake ne. (Stoga se pitam kako bi to trebalo funkcionirati, s obzirom na to da je gubljenje djevičanstva proces koji obično uključuje dvoje ljudi različitih rodova.)
Nedavno su jednu mladu ženu na sveučilištu u Nigeriji grupno silovali, a komentar mnogih mladih Nigerijaca, i muškaraca i žena, bio je otprilike ovakav: da, silovanje je pogrešno, ali što je ta djevojka radila u sobi s četvoricom muškaraca?
Pokušajmo, ako možemo, zaboraviti stravičnu nehumanost tog komentara. Ti su Nigerijci odgajani tako da na žene gledaju kao na urođeno krive. Odgajani su i tako da od muškaraca očekuju toliko malo da im je ideja o njima kao o divljim stvorenjima bez ikakve samokontrole nekako prihvatljiva.
Djevojke učimo da se srame. Skupi noge. Pokrij se. Tjeramo ih da se osjećaju kao da su samim time što su rođene kao žene već za nešto krive. I tako one odrastaju u žene koje ne smiju reći da osjećaju požudu. Koje same sebe ušutkuju. Koje ne mogu reći što doista misle. Koje su pretvorile pretvaranje u pravu umjetnost.
Poznajem ženu koja mrzi kućanske poslove, ali pretvara se da ih voli jer su je učili da ako želi biti “dobar materijal za suprugu”, treba biti – da upotrijebim u Nigeriji čest izraz – dobra domaćica. Zatim se udala. Obitelj njezina subruga počela je prigovarati da se nakon udaje promijenila. Zapravo se nije nimalo promijenila. Samo se umorila od pretvaranja da je nešto što nije.
Problem s rodom u tome je što on propisuje kakvi bismo trebali biti umjesto da izrazi priznanje o onome kakvi mi jesmo. Zamislite koliko bismo bili sretniji, koliko slobodniji kad bismo bili ono što istinski jesmo, kad ne bismo osjećali težinu rodnih očekivanja.
