Zašto je hipotireoza feministički problem?

Imati Hashimoto, autoimuni tip hipotiroidizma, također povećava rizik od autoimunih bolesti. Autoimuna bolest jedan je od 10 vodećih uzroka smrti žena u SAD-u. Hipotireoza je često nedijagnosticirana. A kada se dijagnosticira, gotovo obavezno se liječi. Ali, nedostatak liječenja ili neadekvatno liječenje rezultiraju nepotrebnom patnjom i invaliditetom za milijune pojedinaca, od kojih su većina žene. Kod žena je pet do osam puta veća vjerojatnost u odnosu od muškaraca da će oboljeti od hipotireoze.

~

Ovo nije šala, drage moje.

Ne radi se samo o tome što hipotireoza pogađa prvenstveno žene, odnosno mnoge od nas, da bi to bilo feminističko pitanje. To je feminističko pitanje jer se pretjeran broj žena bori s tim stanjem godinama prije dobivanja pravilne dijagnoze ili liječenja. Sugerira im se kako je to sve “u glavi”! Kako preuveličavaju problem! Kako će simptomi biti pod kontrolom ako samo promijene svoj način života (ili stav)!

Ženama se može reći da su njihovi simptomi ništa drugo do organski i biološki. Umjesto toga kaže im se:

“To je samo stres.  Zato se odmorite, pokušajte s terapijom, vježbajte malo više, možda pokušajte meditirati.”

~

~

~

~

~

~

Sve su to stvarni citati mojih pacijenata, koje su im rekli liječnici kada su im se požalile na svoje simptome.

Budući da simptomi Hashimota, ne-autoimune hipotireoze i drugih autoimunih stanja sadrže simptome mentalnog zdravlja i simptome koje medicinska zajednica smatra “somatskim” – što znači fizičke manifestacije emocionalnih ili psihijatrijskih problema – žene koje imaju te simptome prečesto su po kratkom postupku odbačene, a njihovi simptomi zanemareni. Istraživanja pokazuju da “liječnici češće tumače muške simptome kao biološke, a ženske simptome kao psihosocijalne. To jest, simptomi su kod žena posljedica mentalne, a ne tjelesne bolesti”.

Samo tijekom protekle godine primila sam stotine, ako ne i tisuće e-poruka, komentara na Facebooku i osobnih bilješki žena koje su se godinama osjećale zanemareno, borile se sa sramom zbog svog umora, problema s pamćenjem ili težine, koje su prošle druge oblike liječenja za neka druga stanja čiji su simptomi uzrokovani hipotireozom, uključujući:

– godine antidepresiva ili tretmane plodnosti

~

– stavljanje bebe na “umjetnu” hranu iako su htjele dojiti, ali zahvaljujući hipotireozi koja se može liječiti, nisu proizvodile dovoljno mlijeka

~

– borbu s postporođajnom depresijom kao posljedicom nedijagnosticiranog postporođajnog tiroiditisa, stanje koje pogađa 10% novih mama u prvoj godini nakon rođenja

Od žena koje su se borile s postporođajnom depresijom, mnoge su odgodile rađanje drugog djeteta za 6 godina (ili više) jer su se bojale da će ponovno proći postporođajnu depresiju. A njihovi strahovi su logični. Problemi sa štitnjačom nakon porođaja vjerojatni su kod čak 47% žena koje su ih prethodno iskusile.

Nedijagnosticirana ili nepravilno tretirana hipotireoza nije samo pitanje neugodnosti ili kratkotrajne patnje za žene. Iako je „kratkoročno“ relativno. Može potrajati i do 5 godina da biste dobili pravilnu dijagnozu. Neliječena hipotireoza ima ozbiljne rizike. Kod žena u dobi od 60 godina može povećati rizik od srčanih bolesti i demencije. Da, tako je. Kod mlađih žena, utjecaji na života su neprocjenjivi. Loša stanja, depresije, osobni utjecaj na odnose, problemi s plodnošću ili strašna patnja zbog prekomjerne težine koju neke žene doživljavaju u kulturi koja nagrađuje mršavost. Zdravstveni rizici za mlade žene nisu ništa manji. Visoki kolesterol i bolesti srca mogu biti posljedica hipotiroidizma.

Ali tu je još jedna priča koja to čini, kao i mnoga ženska medicinska pitanja, feminističkim pitanjem. Kad kažem feminističko pitanje, mislim na stanje, situaciju ili problem s kojim se suočava žena. A odražava se na kulturne vrijednosti, stereotipe i stavove štetne za žene.

Upravo odbacivanje glasa žene od strane medicinskog sustava, odbacivanje njenih potreba i vrlo stvarnih simptoma čini probleme štitnjače feminističkim pitanjem.

Paternalistički medicinski model koji danas traje dovodi do toga da žene budu odbačene, zanemarene, popustljive i prepuštene patnji s internaliziranom zabrinutošću da “možda je to ipak samo moja mašta” stavom. Upravo to probleme sa štitnjačom čini feminističkim pitanjem.

To je autoritarni, hijerarhijski, „nadmoćni“ medicinski model koji navodi žene da se boje, pa govore da su u uredu kako ne bi bile označene kao „teške“ i „one koje se stalno žale“.

Istraživanja su pokazala da smo, kako bi nas medicinska struka ozbiljno shvaćala kao pacijente, umanjili simptome koje imamo i utjecaj koji oni imaju na naše živote.

To je sustav u kojem medicinski stručnjaci često ne shvaćaju ozbiljno zabrinutost žena i samoprijavu simptoma. Žene smatraju “pretjerano emotivnima i zato pretjerano preuveličavaju svoje simptome”.

To je sustav koji samo prepoznaje objektivno mjerljive medicinske parametre, odbacujući subjektivno iskustvo žena. To je osobito važno kod hipotireoze, stanja u kojem se trenutačno prihvaćena gornja normalna vrijednost TSH, glavnog laboratorijskog načina za otkrivanje hipotiroidizma, tretira kao previsoka, što dovodi do dijagnoze hipotireoidizma.

Moderna zapadnjačka medicina izgrađena je na povijesnim temeljima vjerovanja, stavova i filozofija koje su inherentno bile seksističke, pa čak i mizogine. Žene su viđene kao slabiji spol, a naša mentalna stabilnost krhka i ovisna o pravilnom položaju maternice u tijelu. Histerija, izvorno pripisana ženama, nazvana je zato što se smatralo da se javlja kao posljedica lutanja maternice po tijelu. Hysterikos je grčka riječ za maternicu. Žene su često bile bez terapija ako su ih liječnici smatrali „pretjerano ženstvenima ili pretjerano agresivnima i nepopustljivima“.

Čak je i u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća samo 7% liječnika bilo žena. Jedan od razloga zbog kojih se nisu prihvaćali ženski profesionalci bio je da se na naše hormone ne može osloniti 5-7 dana u mjesecu, mentalno, emocionalno ili fizički. Iako danas u medicini ima više žena, na rodnoj se predrasudi ustrajava i ona negativno utječe i na liječnice i na zdravstveni položaj žena.

Tvrdokorna praksa sustavno je ukorijenjena u medicini kroz povijesno utemeljena uvjerenja i društvene konstrukte o ženama. Bili smo – i i dalje smo – tretirani kao podređene, nemoćne i emocionalno nestabilnije. Od nas se očekuje da budemo pasivne, ovisne, tolerantne i da prihvaćamo sve što nam je rečeno.

Žene koje govore, ističu se ili zahtijevaju odgovarajuću skrb označene su kao “teške”. Ovaj izraz može čak napraviti i svoj put kao deskriptor u medicinskom kartonu pacijenta. U prvoj trudnoći 1984. godine nazvali su me “teškom” zbog odbijanja nepotrebnog prenatalnog ultrazvuka. Nazvali su me “teškom” zbog toga što sam govorila za sebe. I čula sam da se previše liječnika tako odnosi prema ženama pacijentima. Obično onima s kroničnim zdravstvenim stanjima, kao što su kronični umor, fibromialgija ili ‘navodni’ problemi štitnjače, tako teški. PIA (bol u guzici) je akronim koji uobičajeno kao šalu koriste liječnici u bolnicama, klinikama i privatnim ordinacijama kako bi označili “teške žene”. Žene koje izražavaju zbunjujuće nizove simptoma koji nisu potvrđeni rezultatima testa ili se sumiraju u uredan paket medicinskog stanja, smatraju se hipohondrima.

Sustav je poznat po neučinkovitom odnosu liječnika i pacijenta i rodnoj predrasudi koja dovodi do statistički značajne količine pogrešnih dijagnoza, odgođenog ili neprikladnog liječenja. A žene traže pomoć bilo gdje gdje je mogu pronaći, uključujući i od “Dr. Google”, kad već u uredu liječnika ne može dobiti značajnu pomoć.

Ovo je feminističko pitanje jer pogađa najmanje 1 od 8 žena. To je j…. tona žena koje pate od stanja koje ostaje marginalizirano u medicinskoj skrbi i za koje je jedini tretman cjeloživotni recept za hormone štitnjače. Čak i nakon dijagnoze ili liječenja, mnoge žene nikada ne dobiju odgovarajuće praćenje stanja bolesti. Ostavljaju se simptomatskim na pogrešnom lijeku ili možda na pravom lijeku, ali u pogrešnoj dozi za nju osobno. Taj problem utječe na žene svih dobnih skupina, socio-ekonomske prilike i rase.

Unatoč značajnom broju žena koje obolijevaju od autoimunih bolesti, nije utvrđena prioritetna autoimuna bolest u javnom zdravstvu ili medicinskoj agendi. To ga čini feminističkim pitanjem, jer većina oboljelih od autoimune bolesti, a ne samo Hashimota, su žene. Ako je bilo određenih prioriteta, cilj im gađati farmaceutske oglase za razne preparate za autoimune bolesti za žene tijekom udarnih termina na TV. Nije bilo značajne istrage o tome kako odnos liječnik-pacijent utječe na žene s Hashimotom ili drugim autoimunim bolestima. I vrlo je malo istraživanja o uzrocima eskalacije razine bolesti štitnjače i autoimunih bolesti kod pojedinih žena. Ili kolektivno, kao odraz nečega što se događa u našim osobnim i globalnim ekosustavima.

Ipak, kroz opsežno istraživanje iz svijeta toksikologije utvrđeno je da su žene jedinstveno osjetljive na toksine iz okoline. To uključuje oštećenje štitnjače kao posljedicu izloženosti pesticidima, herbicidima, ftalatima, teškim metalima i još mnogo toga. Istraživanja Alesia Fasana, dr. med. i drugih pokazuju da hrana, osobito gluten, kao i umjetna sladila, mogu uzrokovati Hashimoto. I istraživanje mikrobioma otkrilo je vezu između poremećaja mikrobioma, intestinalne hiperpermeabilnosti i Hashimota.

Iako nedavno objavljeni magazin Time briljantno piše o ženama koje govore o problemima žena i govore kao žena ženi i dok žene snažnije istupaju vezano uz seksualne traume s #metoo hashtagom, stvari ne samo da se ne poboljšavaju za žene u mnogim aspektima naše unutarnje dobrobit, nego postaju sve gori.

Stvari se pogoršavaju i za žene u zdravstvu. Primjerice, u 2017. SAD su bile jedna od samo dviju zemalja u svijetu koje su imale manju stopu smrtnosti u odnosu na porođaje, a ne obratno. Pet najčešćih operacija koje se izvode u SAD-u obavljaju se na ženama i uključuju histerektomije i carske rezove. A najmanje 50% svake od njih pokazalo se nepotrebnima jer ih je moguće spriječiti drugim ne-kirurškim pristupima. Zbog toga što, prema istraživanjima, žene nisu na odgovarajući način obaviještene ili im nije ponuđena alternativa. Sve to povećava rizik od infekcije i smrti kod žena. A žene koje su već u bolnici mnogo češće umiru od srčanog udara nego muškarci. Nalazimo se blizu dna za pristup zdravstvenoj skrbi na međunarodnoj razini među zemljama prvog svijeta, pa čak i nekim zemljama u razvoju.

Margaret Mead govori o tome ovim važnim riječima: “Nikada nemojte sumnjati u to da mala skupina promišljenih, predanih građana može promijeniti svijet. Doista, to je jedina stvar koja je ikada postojala.”

Žene s bolestima štitnjače nisu mala skupina. Samo u SAD-u ima ih 30 milijuna. Moramo vjerovati da možemo promijeniti svijet – čak i kad smo umorne. A one od nas koje se ne bore s iscrpljujućim umorom hipotireoze trebaju nas zagovarati na sve moguće načine.

Kao žene moramo ustati i koristiti naše glasove kako bismo promijenili način na koji se prakticira liječenje. Da, moramo biti “teške žene” kad nas se odbacuje, previdi, ne čuje… Zaslužujemo da nas se čuje i tretira pravedno. Zaslužujemo da nas tretiraju kao najboljeg stručnjaka i poznavatelja svog tijela. Jer svaka žena je najbolji stručnjak za svoje tijelu. To je temeljno načelo zdravstvenog feminizma. I zaslužujemo najbolje i najsigurnije pretrage i liječenje

Da, vi ste stručnjak za svoje tijelo. Posao je vašeg liječnika da to poštuje, da vas sluša i pruži vam povjerenje, podršku, informacije i pristup resursima koji su vam potrebni kako biste lakše živjeli svoj život. Na tome bi trebala biti temeljena cijela medicinska struka. Dok se to ne dogodi, morat ćemo se hrabro označiti kao “teške žene” i zahtijevati promjenu. Možemo biti “teške” zajedno.