Nisam ljubitelj modno osvještenog blagdana darivanja „ljubavi“ uvezenog iz Amerike za potrebe stvaranja privida sveopće zaljubljenosti, sreće, opijenosti i odabranosti. Domaći rituali koje njegujemo u veljači, ma koliko bili zamaškarani, puno su mi draži jer su iskreniji, šareniji, zajedničkiji, a i slađi… kao pokladna krafna!
Samci u pravilu preziru Valentinovo jer se toga dana više nego ikada osjećaju usamljenima. Ali, je li za sretan i ispunjen život nužno uvijek imati partnera?
BITI SAM NE ZNAČI BITI USAMLJEN
Potpuno je krivo samoću poistovjetiti s usamljenošću i životnim porazom, a to najčešće rade sami samci. Život bez svog „Valentina“ doživljavaju kao nemoć. A u suosjećajnim pogledima „uparenih“ prijatelja vide sažaljenje, osudu, nerazumijevanje i ne sluteći kako im ovi drugi nerijetko zavide na njihovim slobodama i dive se njihovoj snazi.
Jer, kao što je Herman Hese rekao: “Usamljenost je nezavisnost. Nezavisnost je hladna, ali je i spokojna… čudesno spokojna i prostrana, kao onaj hladni i tihi prostor u kome se okreću zvijezde”.
No, kako razgraničiti konstruktivnu i dekonstruktivnu samoću? Kada je ona privilegija, zadovoljstvo i odabir, a kada više liči na prazninu, tugu ili čak depresiju? Svaki čovjek je priča za sebe, pa se tako i samoća različito nosi. I svakome drugačije stoji. Jednima je vrlo udobna, dok su drugi spremni na sve, samo da ne budu sami, nepripadajući, neodabrani… Treći, pak, s njom potonu. Suština je u tome da svatko pronađe model trajanja koji mu najviše odgovara. Pa ako je to i samoća, prevedite je u nešto pozitivno, čak ako to i nije rezultat vaše namjere, jer uvijek je bolje biti pozitivan.
Samoća je stanje, trenutak ili period bez partnera. Čovjek koji je sam je samo svoj. Zadužen je da sebi upotpuni dan. Odgovoran je za osobnu sreću ili nezadovoljstvo. Ali, to nikako ne znači da je nužno usamljen, izgubljen, nesretan. Potpuno je promašeno samce etiketirati kao čudake, manje vrijedne, isfrustrirane, očajne i kao nekoga kome treba pomoć. Naprotiv, funkcionalna samoća je često afirmativno stanje, poslije kojega čovjek može krenuti u nove, velike životne uloge. Često baš samci imaju sadržajniji i uzbudljiviji život.
USAMLJENOST
Usamljenost ima sasvim drugačiji kolorit. Ona je neudobna, depresivna, siva i hladna. Podrazumijeva odsustvo emocionalne stabilnosti. Postoje ljudi koji ne mogu biti ni dana bez nekoga kome pripadaju. To su oni koji su navikli da je život “mi”, jer s “ja” ne znaju šta raditi i kako se ponašati. Najčešće su od roditelja i drugih važnih osoba u svom životu dobivali poruke kako vrijede samo ukoliko žive u paru! A tu onda nastaju problemi. Zbog svog uvjerenja i pritisaka okoline pristaju na neadekvatne veze i odnose, samo da ne bi bili sami, osuđivani, prezreni. Posljedica takve isforsirane uparenosti je najčešće dubok osjećaj praznine, emocionalne nestabilnosti i nezadovoljstva.. Pa čak i podnošenje zlostavljanja.
S druge strane, osoba koja je sama može se dobro osjećati baš zbog činjenice da ima prostora posveti se sebi. Nikome se ne treba pravdati za svoje postupke. Slobodna je donositi odluke o svim važnim pitanjima u svom životu. Može biti u kontaktu sa samim sobom, svojim mislima i osjećajima. Oni kvalitetno osmišljavaju svoje vrijeme, ispunjavaju ga lijepim i zabavnim događanjima, rade na svom unutrašnjem biću, ostvaruju se na mnogo drugih polja života.
Svaki čovjek treba pokušati pronaći ono najbolje za sebe. Na nama je da poštujemo tuđe slobode, uvažavamo tuđe odabire i prosuđujemo ljude po njihovim vlastitim kvalitetama, a ne po bračnom statusu. Bolje je dati si vremena za kvalitetnu potragu za srodnom dušom, nego podleći pritiscima sredine i pošto-poto uploviti u zajednicu u kojoj ćemo cijeli život biti usamljeni, bez ljubavi i zadovoljstva.
ČOVJEK (NI)JE OTOK SAM ZA SEBE
Činjenica je da su ljudi socijalna bića. To znači da imaju potrebu emocionalno se povezivati s drugim ljudima koji su im emotivno važni. To jednostavno znači da su ljudi bića ljubavi, različitih vrsta emocionalne povezanosti. Nije prirodno cijeli život biti sam. Ali, ponekad je samoća izvor sreće i duševnog mira. I zato bi posebno mlade ljude trebalo učiti kako da podnose samoću bez da odmah postaju usamljeni i slijedom toga, nepromišljeni. Čak i ako vam prijeti status „stare djevojke“ nemojte praviti nemoguće kompromise i ulaziti u brakove koji od starta ne mirišu na sreću. Time fizički dobivate partnera, ali sebi potpisujete emocionalnu i duhovnu usamljenost.
Istraživanja pokazuju kako je svakome od nas potrebno da bar ponekad budemo kvalitetno sami. Prelaženje iz veze u vezu i iz braka u brak znači da zapravo bježimo od sebe. To je pokazatelj da se bojimo suočiti sami sa sobom, svojim strahovima ili analizom svojih stvarnih životnih kapaciteta. Jer, sposobnost podnošenja samoće je važna vještina. Na njoj treba raditi bez obzira što ne planiramo cijeli život provesti sami. Ne dozvolite da vam osjećaj sreće sputa činjenica da ste sami. Ponekad za svakog od nas ne postoji bolje društvo! Takvi su trenuci svečani! Uživajte u njima punim plućima!
NEDOSTATAK LJUBAVI – OZBILJNA PRIJETNJA
No, ako vam je vaša osama neugodna, depresivna, duboko tužna, potrebno je nešto poduzeti. Za početak trebate osvjestiti da se osjećate usamljeno, živjeli sami ili u zajednici. I današnja medicina prepoznaje usamljenost kao jedan od izuzetno važnih samostalnih faktora koji narušavaju zdravlje i povećavaju bolesti i smrtnost, značajnije nego što to čine povećana težina, visok tlak i pušenje!!!
Usamljenost se često krivo tumači kao dokaz nečije bezvrijednosti. Istraživanja pokazuju da dvije grupe najviše usamljenih osoba čine mladi ljudi i stari ljudi. Mladi su okrenuti grupi vršnjaka u kojoj žele biti prepoznati kao vrijedni, zanimljivi, cool, prihvaćeni. Oni pokazuju znakove usamljenosti, čak i kada su dobro prihvaćeni u svojoj obitelji. Često navode da se dvije trećine svog vremena osjećaju usamljeno. Trendovi među mladima ukazuju da će problem usamljenosti biti sve veći. S jedne strane raste individualnost, egocentričnost i narcisoidnost, a s druge se smanjuje usmjerenost na druge, suosjećajnost i empatija. Naglasak je na tome da se bude voljen, a smanjuje se važnost voljenja drugih. Gube se socijalne veštine, a realni svijet biva zamijenjen virtualnim.
Dok su mladi usmjereni na vršnjake, starij su usmjereni na bliske osobe. Njih najviše pogađa dezintegracija obitelji, veliki generacijski jaz i odvojenost od odrasle djece i rođaka. Kako živimo u vrijeme promocije individualnosti, sveopće mobilnosti i digitalizacije svega, usamljenost i nedostatak ljubavi postaje ozbiljna prijetnja čovječanstvu.
Zato, ako se osjećate usamljeno, depresivno, nedovoljno vrijedno nemojte to skrivati od sebe, svratite na razgovor koji liječi! I nazovite baku i djeda, čak i ako su dosadni, nisu takvi oduvijek bili, godine i usamljenost ostavili su traga!
