Kako sam obrijala glavu
Ili, da se bolje izrazim, kako sam odlučila obrijati glavu. Po mom principu, bez da kompliciram. Tada mi je to bilo najlogičnije. I onda sam s marame prešla na periku. Kako sam spomenula u prijašnjem postu, to nije bila jeftina perika. Ali, niti ona investicija koja traje i ima sve pogodnosti koje bih danas iz prve odabrala (prirodna kosa, nije teška, možeš mijenjati frizure, ne žulja, grebe…).
Noseći tu prvu periku, tjeme me počelo žuljati, a i sama kapica perike se ‘klizala’ po dijelovima gdje je kosa. Samim tim, još se ukočenije osjećaš. Jer, ako okreneš glavu prenaglo (inače sam vrckava po prirodi, u najmanju ruku), može ti se doslovno dogoditi da se i perika s tobom lagano okrene. Nije uvijek, samo u slučaju kada nemate kopče izunutra kako bi je zakačili na kosu. Ili ako ne nosite onu zaštitnu kapicu ili ljepilo, trakice – postoji svašta nešto. Kako je i sama perika te vrste meni bila previše, nisam mogla izdržati sa svim tim dodacima. Jednostavno sam je svako jutro samo ‘nataknula’ na glavu. Nije bila fiksirana kako spada, ali sam barem imala osjećaj da nešto malo i diše ispod.
I tako, jednog sam se dana pogledala u ogledalo. S tom ‘opranom’ kosom. S tim čufovima koji su ostali na glavi. Eto to to je bila veća tuga od odluke da obrijem glavu.
Brijanje glave
Pisala sam o odluci vezano za periku, ali, bila je tu još jedna teška odluka – brijanje glave. O samoj adaptaciji na pogled u ogledalo da ne pričam, pa dolazak drugog (ovog) ljeta, a maramu ne mogu vratiti jer se vidi obrijani dio. Nije samo more limitiralo moju slobodu, pokreti glave nisu bili slobodni, treninga nije bilo.. ima toga. A kako sam se ja osjećala?
Ipak, ništa ne bih mijenjala u tom postupku. Je, da nisam sama diktirala kad je vrijeme za progovoriti i birala s kim o tome želim pričati, mislim da to ne bih sažvakala, kao što je to bio slučaj. I još to žvačem. Mrzim gorko, a to je onaj gorak osjećaj u ustima koji traje i traje.
Samopouzdanje
Često sam bila smatrana osobom s visokim samopouzdanjem. Ne želim dužiti ovaj dio, sve je vrlo jednostavno. Poštujem druge, ali isto tako poštujem i svoje biće. Pouzdanje nisam nikada vezala uz izgled. To ne znači da se ne volim obući, našminkati, opaliti fotku koja će biti baš ono za share.
Uvijek mi je bilo važno kako se osjećam i kako se ljudi oko mene osjećaju. Tek sad vidim koliko mi je karika ljepote (te vanjske) manje bitna za život. Nisam imala takav dojam i nisam išla za tim. Tek sada živim to. A mami i tati hvala na svim usađenim vrijednostima. Malo i preskromno koristiti riječi za to.
Prve (ne)reakcije
Tijekom zime odlučili smo, kao i uvijek, otići na skijanje. Relax za tijelo i dušu. Ommmmmm. Dogovor je da idemo tjedan dana s ekipom u Francusku. Bit ćemo u 2 apartmana, svatko u svojoj sobi. Ako mu nisam najmanje 100 puta spomenula da provjeri apartmane koje dogovaraju, hoćemo li zaista imati svoju sobu kako bih mogla spavati kako spada, bez tog sranja na glavi. Provjereno, dogovoreno. Drugi tjedan isto tako. Tamo smo u hotelu, mijenjamo lokaciju i sami smo u sobi, garantirano.
Imam jednu riječ. Francuzi! Osim što su nam ove godine pred nosom zlato uzeli, uzeli su mi i 7 dana normalnog sna. U tom šugavom apartmanu 2 sobe bile su:
a) hodnik s krevetom na kat i
b) kuhinja-dnevni boravak s kaučem na razvlačenje!
Službena putovanja
Kad letimo prekooceanskim letovima, na pamet mi ne bi palo da se, osim što se žuljam po avionu i namještam kao kornjača u one stolice, okrećem s tim na glavi. Ako je netko, tko nije znao za moj slučaj, putovao sa mnom, uvijek bih porazgovarala s tom osobom da vidim osjeća li se OK. Nije baš ugodno vidjeti i to razumijem. I nikada, ali nikada nisam dobila niti jednu krivu riječ. Kasnije bih po nepoznatim gradovima znala i ‘zračiti glavu’. Hodala bih bez perike po centru. Nitko me ne poznaje i baš me briga što će pomisliti. Neće suosjećati jer – ne poznaju me.
Igrom slučaja, jednom se prilikom dogodila pogreška s bukiranjem soba, pa sam morala spavati s kolegicom. Iako je to već bilo doba kad se dalo naslutiti da nešto ne štima, na poslu uredno nikada nitko ništa nije spominjao. A ljudi koji su znali iz prve ruke nisu o tome širili priču na svoju ruku. Znaju da ako nešto želim reći, uvijek nađem način. A, osim što su profesionalci i znaju da u neke stvari ne zadiru, bili su mi ogromna podrška.
Bilo nas je nekoliko na tom putovanju. Sjećam se da sam najprije razgovarala s direktoricom (koja je tada jedna od rijetkih znala situaciju) za taj buking. I, koliko god se potrudila dati sve od sebe na licu mjesta da ispravimo sve što nas je snašlo, ipak nije bilo nade. Eh, ta tehnologija danas. Kad odluči, moraš joj se prilagoditi. I tako je saznala još jedna kolegica s kojom sam na kraju dijelila sobu u Londonu. I za njenu reakciju da bih riječ rekla. I tako, s vremenom kažeš i sam, ne čekaš da te se pita. Kažeš onome tko je spreman čuti. Ili onome tko je zainteresiran za tebe, tvoj život i digne glavu tu i tamo, pa shvati da se svijet ne vrti samo oko njega.
Došlo je i drugo ljeto. Opet Fratarski. Tamo smo prošle godine proveli zaista puno vremena. Meni je odgovaralo biti na otoku na koji ne dođem samo na plažu, već imam izliku za ne kupati se i imati maramu na glavi. Bilo je tamo nekoliko obitelji s klincima. Manjima i većima. To prvo ljeto kada smo odlučili (čitaj: kad@ smo dobili dozvolu) dignuti šator u njihovom ‘tradicionalnom kampu’, svi smo si bili novi. Znala sam neke iz viđenja, ali to su bili sve redom ljudi koje je moj dragi znao. On im nije pričao o mojoj situaciji, niti ga je itko išta pitao. A mene još manje. To sam se ljeto još nadala da neće biti potrebe za perikom, da će mi kosa opet izrasti. Vraga! I danas se pitam, kad sam vidjela da su oko mene ljudi puno razumijevanja, zašto nisam odlučila biti slobodnija? I dođem na isti odgovor – djeca.
Drugo ljeto ista ekipa, ista odluka. Oko ovoga nisam mijenjala mišljenje. I drago mi je da nisam, jer sam na avionu jednom doživjela situaciju koja me, malo je reći, ostavila bez teksta.
Tisuću pitanja
Dignuli smo se izvaditi kofere na kraju leta. Kako sam rekla, ne nosim periku ako se radi o par sati leta. Pogotovo ako je riječ o destinaciji gdje me ljudi ne poznaju. Jedna preslatka Kineskinja, otprilike 5-6 godina, razgovara s mamom, paralelno snimajući svijet kroz svoje Harry Potter naočale. Svi su je gledali. Onako mala, a nabrijana, s tisuću radoznalih pitanja.
Pričale su engleski, vjerojatno Amerikanke. I u jednom trenutku zaustavi pogled na meni. Nisam imala obrijanu glavu, već je par cm naraslo, ali je svejedno izgledalo kao površina Hiroshime. Sve na rupe. I u tom me trenutku pita onako naivno jesam li ja curica ili dečko. Odgovaram protupitanjem, da vidim šta ona misli. Vrti klikere brzinski i odgovara – pa, cura! Vidim da imaš roza majicu. I ne pita zašto imam takvu kosu ili tko me to šišao. Pita me što mi se dogodilo da imam takvu frizuru.
Thank you
Gledam njenu mamu, koja nije mogla sakriti nelagodu, drži maloj ruku na ramenu i pokušava zaustaviti bujicu pitanja. Pogledala sam mamu s odobravanjem, prije nego sam odgovorila. Kažem maloj neka nastavi pitati još puno, puno pitanja i da će sigurno jednog dana dobiti i sve odgovore. Rekla sama joj kako niti ja ne znam što je to. Ali, ako ona ikada sazna, da mi se obavezno javi. Ali da prije nego što to počne proučavati, mora naučiti sve o dinosaurima, slagati puzle, klizati, trčati i upoznati puno prijatelja. Tek onda, ako bude imala vremena, neka nastavi pitati pitanja koja se tiču moje frizure. Ne znam jesmo li ja ili njena mama, odahnule s olakšanjem. Eto, nisam znala što reći. I zato ne želim govoriti pred djecom. Te male duše nek’ uživaju čim duže! Na izlasku iz aviona, njena mama me pogledala i šapnula mi ‘thank you’.
Ogledalo
Treninzi
Na jesen sam hvatala suhe dane bez kiše i išla trčati s kapom na glavi. Tijekom ljeta to, naravno, nije bilo moguće. A kako smo bili u kampu, nisam niti plivala da nadoknadim. Uvijek sam se bavila nekim sportom, više ili manje intenzivno i falilo mi je to užasno.
Da ni ne pričam kako uz posao kojim se bavim, ni ta ukočenost s perikom nije doprinijela dobrobiti mojih ramena i leđa. Često sam se znala ukočiti i to naglo. I to me tjeralo da treniram, ali jednostavno me više ‘proganjala’ pomisao logistike oko kose. I nisam, nisam se odvažila sve do ove jeseni. Počela sam se malo raspitivati za treninge koji kreću nakon ljeta. Opcija mi je bila isključivo grupni trening. Sama mogu i u garaži. Htjela sam si smanjiti mogućnost izgovora.
I kad sam odlučila vratiti se tamo gdje sam bila prije nego je sve ovo s kosom počelo, javila sam se treneru s istim pitanjem kao i uvijek: bi li nekome možda smetalo? I još jedan vjetar u leđa. Osim samog ohrabrenja oko cijele situacije, obavili smo i divan razgovor oko samog treninga. Bila sam spremna krenuti na treninge, pa makar isprobala 101 stvar do tada. Imala sam povjerenja u njega i još ga imam. To je bilo to. Krećem!
Trudnoća
I tada se dogodila priča s trudnoćom i nikakav trening nije bio moguć s obzirom na situaciju. U ovom trenutku jedino što mogu je birati hoću li ležati na kauču ili krevetu.
Što se kose tiče i tu je došlo do promjena. Evo još si dajem malo vremena da shvatim u kojem smjeru ide, pa ću se svakako osvrnuti i na to!
My Nightmare: moja kosa, moja ALOPECIA
Dijagnoza: Štitnjača je OK. Epilog: operacija!
