Sazdani smo od strahova. Tolikih da nam ne daju živjeti normalno. Evo, recimo, jutros sam vodila dijete na pregled. Pregledat će ga liječnik, pa mu oblačim čisto rublje, svu odjeću koja miriši na omekšivač. Jer, ne dao Bog da netko tamo makar i pomisli kako sam traljava mater zapuštenog djeteta. Pa i ja oblačim čitave gaćice, jer – nikad se ne zna.
Odrastala sam uz tu mantru da se iz kuće izlazi isključivo u nepoderanim gaćicama. Oduvijek sam slušala kako se, eto, može dogoditi da me možda baš sad udari auto, dođe po mene hitna, skupljaju me s asfalta, kad tamo – poderane gaćice. Fakat je u tom trenu to najvažnije, kakve su mi gaćice dok se borim za život.
Bojim se otići kod doktora, jer tko zna što će mi reći. Bojim se ne otići, jer što ako umrem, a nisam to baš sad planirala.
Strahovi – gospodari života
Tako odrasteš u uvjerenju da je kad izlaziš iz kuće najvažnije u kakvim ćeš gaćicama to učiniti. Jest da je to prvi sloj do tebe i da su male šanse da će ih itko živ vidjeti, al’ s gaćicama nema trte-mrte. Toliko te isprepadaju tim imaginarnim autom pod čijim si gumama upravo završio, da i ne shvatiš kad je strah zagospodario tvojim životom.
A bojimo se svega i svačega, počevši od toga da ne završimo na operacijskom stolu. I ne bojimo se toliko zbog poderane plućne maramice, karlične kosti ili kičmene moždine, koliko zbog poderanih gaćica. Bojimo se otići kod doktora, jer tko zna što će nam reći. Bojimo se ne otići, jer što ako umrem, a nisam to baš sad planirala.
Bojimo se bolesti, stalno se pipamo i postavljamo dijagnoze. Bojimo se i smrti, kao da je možemo izbjeći.
Bojimo se sjesti u taj auto, jer što ako pijana budala naiđe iz suprotnog smjera. Ili, ako negdje treba uzbrdo, a ne znamo krenuti pod ručnom. Pa se bojimo voziti bicikl, nema staza, nije sigurno… Ni hodanje nam više nije sigurno. Strah nas je uvijek da ćemo završiti baš pod nekim gumama. Pazi, čuvaj se, ne moraš baš sad.
Bojimo se voljeti, a strah nas je i nevoljenja. Bojimo se ostavljanja, ali i toga da nekoga nosimo na duši. Bojimo se vezivanja, patnje, tuge. Svega se bojimo, pa biramo živjeti daleko od strahova, jer tako je lakše.
Strah nas je izabrati roditeljstvo, jer nije to baš lako. Strah nas je ne postati roditelj, jer kakav je smisao. Bojimo se porođaja, bojimo se anestezije. Što god napravili, umiremo od straha. Unaprijed.
Crne projekcije
Nemoj djetetu davati ribu, udavit će se. Nemoj mu davati kupovno mlijeko, pazi na breskve i jabuke, koliko su prskane. Pazi na sve, strahuj za sve. Ne pij vodu, možda je prljava. Ne kupaj se u rijeci, ostat ćeš bez jajnika. Sve same crne projekcije za život u kavezu.
Nemoj u tu školu, što ako pogriješiš. Ne mijenjaj posao, drži tog goluba na grani. Ne upuštaj se u flert, ne upuštaj se u vezu na daljinu, ne upuštaj se u ljubav preko žice… Prevarit će te, izigrati, iskoristiti, silovati. Ne živi u gradu, bojimo se toksina. Nemoj ni u selo, podivljat ćeš. Bojimo se vlastitog postojanja u vlastitim okvirima.
Bojimo se što će reći okolina, bojimo se i ravnodušnosti. Strah nas je gubitka posla, gubitka krova nad glavom, neisplaćene rate kredita. Strah nas je visine, ljudi, otvorenog prostora, svakojakih buba, ružnih snova, jer tko zna što oni znače. Bojimo se svog odraza u ogledalu, uvijek nas uplaši neki tamni podočnjak ili klempavo uho.
Strahujemo od gubitaka, od odlazaka, od prestanaka. Plašimo se kako bismo bez nekoga ili sami. Bojimo se i kako ćemo još dugo s nekim. Bojimo se kako ćemo preživjeti kad djeca odu, a kako od penzije od prvog do prvog. Strah nas je i pomisliti što ako budu poplave ili kakav jak potres. Ili, ako nas u po noći zaboli trbuh, a nemamo tabletu protiv bolova. Bojimo se napiti, jer što ako nas sutra dočeka glavobolja s karakterom.
Bojimo se bolesti, stalno se pipamo i postavljamo dijagnoze. Bojimo se i smrti, kao da je možemo izbjeći.
Biti to što jesmo
Strah nas je biti prirodni, biti to što jesmo. Bojimo se avantura, neistraženih mjesta i ljudi. Bojimo se da ne ispadnemo glupi ili dosadni.
I sve je to zapravo normalno, jer strah je najveći pokazatelj da smo živi, da u nama još ima strasti, želje i volje. I sve je to u redu dok su ti strahovi samo tihi suputnik na našem putu, samo tiha opomena da ponešto nije u redu, samo tihi glas razuma s vremena na vrijeme. Sve dok nas ne obuzme toliko da unaprijed upropaste sve u čemu je trebalo biti hrabar, odlučan, samouvjeren ili samo malo blesav.
Jer, uzalud nam svi strahovi koji od nas samo prave taoce vlastitog života. Uzalud unaprijed strahujemo kad onima kojima je suđeno da budu j****i gaćice same spadaju. Bile poderane ili ne.
Autor: Jelena Pralica
