Život je lijep. I tko god vas uvjerava u suprotno, nalazi se u teškim nedoumicama, negdje na raskrižju, gdje su ga dovele poneke loše odluke. Takve osobe ne nastoje srediti situaciju u kojoj se nalaze. Tapkaju i dalje u mraku, želeći drugima narušiti snove, narušiti nadu koja je njih ”izdala”. Njihov izbor je bio kukanje, dopuštanje negativnim emocijama da nadvladaju sve ono pozitivno što imaju u životu. Nemojte krenuti tim putem.
Ponekad tražimo previše i od drugih i od života. I pritom ne vidimo da u samima sebi ne pronalazimo te iste kvalitete, jer ih niti ne njegujemo. Očekujemo bajku. Ako ne bajku, onda koliko toliko sigurnu luku, utočište. A zaboravljamo da stvoreni nismo da bismo sjedili na stablu, već da bismo letjeli kao ptice, svaki dan sve više i više, sve dok ne zaobiđemo dugu. Ponekad zatvaramo oči pred onim dobrim, kako bi se fokusirali na ono negativno. Želimo više i više i kad dobijemo to više, nismo zadovoljni. Pitamo se nismo li u startu mogli poželjeli još više, sve… Pitanje je koliko bismo bili zadovoljni i kada bismo dobili to “sve”, ako ni s onim što trenutačno imamo ne živimo zahvalnost?
Neki su sami pred sebe stavili teške lekcije, a pred neke ih je stavio život.
Teške lekcije
Neke su osobe pred sebe stavile teške lekcije. A pred neke je život stavio neizmjerno bolne lekcije, zato što su u suštini najveći ratnici. Oni su ti koji će izaći iz svojih bolesti, izdignuti se iznad crne svakodnevice kako bi kao feniks, nastali novi u još većem sjaju. Upoznala sam neke od njih. Količina energije i ljubavi koju takvi njeguju prema životu, prekrasna je. A količina straha, letargije i negative koju njeguju oni koji naizgled imaju ono sve što su htjeli i ne znaju to cijeniti, zastrašujuća je. Nekome je dovoljna sitnica, a nekome ni cijeli svijet ne bi bio dovoljan.
Zašto onda ljudi koji naizgled nemaju puno djeluju kao da imaju sve? Zato što vole i cijene život. Ne žale se kad ih snađu nevolje, pronalaze odgovore i rješenja za sve nedaće. Trude se sagledati širu sliku, pronaći smisao svaki dan u sitnicama. Dijele sebe nepovratno s drugima, želeći im ukazati na rješenje i kad ne ide sve po planu.
Takvi su jer su odlučili biti takvi. Odlučili su vjerovati i boriti se za sebe i bližnje do zadnjega. Ne priznaju kraj i shvaćaju da nemamo kraj, možda samo u fizičkom obliku. Sve što ih dotiče, mijenja ih na pozitivno. Upijaju mudrost kroz iskustva i druge ljude.
Ponekad tražimo previše i od drugih i od života.
Zašto onda oni koji navodno imaju sve, nisu zadovoljni? To pitanje bi trebali postaviti njima. Pretpostavka je da nemaju sebe toliko koliko misle. Da su smatrali kako će ih određene stvari/moć/položaji dovesti do stanja unutarnjeg mira i ispunjenja. Ali, kupujući druge, kupujući stvari, oni zapravo povećavaju jaz unutar duše i ega. Odmiču miljama daleko od mira i ulaze u dugo stanje letargije, nezadovoljstva, pohlepe.
Rijetki su oni koji su se uspjeli iskopati iz takvih situacija. Njihov im ego ne dozvoljava vidjeti sebe. Ne dozvoljava im priznati si da ono što čine nije najbolji put koji su odabrali, da su pritom izgubili sebe. Možda im nije bitno, sve dok imaju ono što imaju. No, jednom, i to što imaju može iščeznuti. Željeli su možda previše, a nisu bili spremni nositi se sa svime.
Želje i zahvalnost
Što bi čovjek u današnjem svijetu trebao željeti?
Osim par svojih ljudi, s kojima možete bez zadrške biti ono što jeste. Mogućnosti pomaganja drugima i sagledavanja stvari onakvima kakve jesu? Ostati vjerni sebi? Tretiranje samih sebe s ljubavlju i poštovanjem, njegovanje duha kako biste bili zdravi i isto tako pristupali drugim ljudima? Dijeljenje osmijeha i sreće s onima kojima je život pokazao svoje turobnije lice. Par dobrih knjiga u rukama, poneko putovanje u snove, posao koji s lakoćom obavljate, a iznad svega zahvalnost..
Zahvalnost, jer najveći i najljepši dar koji možemo dobiti jest još jedan dan života. Jedan dan, koji mnogi od nas možda neće doživjeti. Zahvalnost jer smo se opet probudili ujutro, jer smo otvorili oči. Neki od nas tu privilegiju gube, gube jer ne znaju hoće li i koliko će dugo biti među nama.. Gube jer možda su odlučili negdje gore ostaviti trag i otići prije vremena.
I zašto je onda tako teško zavoljeti sebe, voljeti i cijeniti život? Doći će dan kad nećemo imati privilegiju ugledati sutrašnji dan. Čemu onda gubiti vrijeme na probleme koji nisu problemi, gubiti dodir sa sobom i drugima jer želimo nešto treće?
Cijenite sebe i svoje vrijeme, jednako tako i druge. To je ono jedino što zaista posjedujemo. Jer jednom, ostat će nam samo još jedan dan života.
