Život u okovima napadaja panike

Kako ću danas izdržati na poslu?

Što ako me napadaj uhvati u tramvaju?

Što ako ovaj put padnem u nesvijest?

Kako ću preživjeti još jedan dan?

Kojim putem ići da ih izbjegnem?

Uz ova pitanja dolazi još tisuću novih i to samim otvaranjem očiju. A tek je jutro, što će biti do kraja dana. Idem polako, korak po korak, tako su barem rekli – baby steps, centimetar po centimetar. Znam sve metode disanja, udah – izdah. Hoće li to pomoći u današnjoj gužvi? Što ako ne pomogne? U pozadini je veliki strah. Bojim se…pada, pogleda drugih ljudi, nesvjestice, znojenja… Onog prokletog osjećaja da nisam OK, iako je oko mene kao sve OK.

Izlazim iz stana, sigurnog utočišta. Nakon pola sata jutarnje pripreme, jednom moram izaći. Spuštanjem niz stepenice počinje lupanje srca. Već počinje, a još nisam ni izašla. No, ne odustajem, idem dalje. Izlazim na ulicu. Osjećam kako uopće nemam kontrolu nad svojim tijelom. Noge kao da hodaju same, srce suludo lupa, dlanovi se znoje, vid mi se muti, pola toga više ne vidim jasno, ali znam da se nekako moram “dovući” do tramvaja.

Pokušavam disati, pratim korake dok hodam, vraćam se u “sada i ovdje”. No, sve je teško i kao da uopće ne pomaže. Strah u tom trenutku postaje još veći, a prošla sam samo pola puta do tramvaja. Unutarnji glas mi govori da mogu još polovicu, nema smisla pobjeći natrag u stan jer ću opet morati van.

Napadaji panike možda su došli “preko noći”, ali neće i nestati preko noći.

Već poluiscrpljena, umorna od toliko toga u glavi i borbe u tijelu, dolazim do tramvajske stanice. Jutro u 7h znači da će tramvaji biti puni. Kako ući, gdje stati, što ako ne uspijem izaći van u toj gužvi? Propuštam jedan tramvaj, pa drugi, u treći znam da moram ući. Ulazim brzinom munje kako bih spriječila napadaj prije ulaska. U toj gužvi čvrsto držim svoju vrećicu, da imam barem nekakav kontakt sa stvarnošću dok lebdim u tom strahu od novog napadaja. Srce lupa ubrzano, na to se više ni ne obazirem. Više me muči taj neki lebdeći osjećaj u glavi i slabost u nogama. Sve mi se ljulja, no, uskoro izlazim iz tramvaja pa će biti bolje.

Evo, izašla sam, ‘ajmo dalje. Prelazak u drugi tramvaj, pa još pješice do posla, a gdje je kraj dana. Dan je tek počeo, a ja više nemam snage ni za što. A još me čeka posao, povratak kući i sve dodatne aktivnosti, poput odlaska u poštu, banku i dr.

Ovo je samo sat vremena života provedenih sa senzacijama i mislima koje se manifestiraju kao jaka anksioznost i napadaj panike. Osobama koje imaju ovaj problem dani postaju puko preživljavanje, gubi se radost, spontanost… Jednostavno, gubi se život. Malo po malo, osoba izbjegava sva mjesta na kojima bi se napadaj mogao pojaviti ili bilo kakva senzacija vezana uz njega. Počinje se javljati i strah od straha. Vjerujući da će napadaj kad tad opet doći, na kraju se sve senzacije vezane uz napadaj panike i pojave i to kada se najmanje nadate.

Napadaji panike možda su došli “preko noći”, ali neće i nestati preko noći. Vrlo je vjerojatno da su prethodne godine bile plodno tlo za njihov nastanak. Sva iskustva koja ste skupljali tijekom djetinjstva i odraslog života utječu na razvoj napadaja panike.

Napadaj panike je poziv kojim vaše tijelo vrišti upomoć.

Drugim riječima, napadaj panike je poziv kojim vaše tijelo vrišti upomoć. Kada svjesno ne čujete to vrištanje, vaše tijelo vrlo mudro razvije jak alarm na koji se morate trgnuti. Prvi korak je, naravno, da radite na samim napadajima, jer u njima leži srž problema. No, pomalo, kako ponovno “stajete” na svoje noge, možete ići i dublje. Ići dublje znači ući u samu bit navedenog problema, kao što je puštanje i prepuštanje, rad s kontrolom, potisnute ili zamaskirane emocije, nesvjestan bijeg u napadaje panike zbog bolne sadašnjosti, strah od promjene, gubitak voljene osobe i sl.

Nova vrata života

Naučiti vjerovati svome tijelu jedan je od najvećih izazova tijekom ovog procesa. Tijelo je nesvjesni um koji vas je i doveo do napadaja panike kako bi vas trgnulo iz ustajale svakodnevice. Polako upoznavajući svoje emocije, tijelo, kontakt s tlom, disanje, puštanje u trenutak otvorit će vam nova vrata života.

Kada se fokusirate na ono što vrišti u vama, napadaji panike spontano nestaju. Vaša tuga, ljutnja, bol, gubitak, nemir, loša veza više ne moraju vrištati kroz napadaje panike jer ste ih svjesni počeli prorađivati.

Iako zvuči paradoksalno, ponekad upravo napadaji panike spašavaju život, na način da vas toliko poljuljaju da morate nešto promijeniti. Bilo to puštanje bolne prošlosti koju nikada niste pustili, veze u kojoj ste duboko nesretni, posao u kojem se ne vidite ili nešto četvrto. Osim što vas usporavaju, “tjeraju” vas da se okrenete svom unutarnjem svijetu i otkrijete što se sve tamo nalazi, a do sada to niste imali snage vidjeti.