Zaboravljamo ponekad kako je teško doći do onoga što želimo i onoga što moramo postati. Zaboravljamo da se promjene ne događaju bez razloga, lijepo i lagano, nego naglo, turbulentno. Tako da nam preokrenu cijeli svijet i uzdrmaju sva uvjerenja i spoznaje koje smo dosad stekli.
Ne može se život promijeniti na bolje, ukoliko samo tapkamo na mjestu, ondje gdje se osjećamo relativno sigurni. Zašto relativno sigurni? Jer je sve relativno, kako sigurnost, tako i promjena, tako i tuga i sreća. Sve je podložno izmjenama, ovisno o lekcijama koje privlačimo.
Život se može promijeniti tek kada postanemo posvećeni svojim snovima i odmaknemo se od zone sigurnosti.
Sigurnost je utopija
Život se pronalazi ondje gdje gubimo tlo pod nogama, gdje iznova moramo naučiti graditi i otkrivati sebe. Suočavanjem s vlastitim promjenama u karakteru, mislima i prihvaćanjem novih težih lekcija. Promatranjem reakcija na sve to što je novo, bačeno na put.
Sigurnost je svojevrsna utopija. Uljuljkani u lažnu misao da sutra neće svanuti drukčiji dan, da će svi ljudi u našim životima ostati u ovome obliku u kakvome jesu, igrajući već viđene uloge…
Nije to život, ne. To se zove životarenje. Uživanjem u onome prividu, želiimo maknuti svu bol što dalje od sebe, zazirući od svega novoga što mora doći. Ali, shvaćate li da ono novo ne može doći ukoliko mu ono staro ne ustupi svoje mjesto?
Život je lijep – onoliko koliko mu dopustimo
Tek kada se uspijemo poistovjetiti s tim, shvatit ćemo da smo brinuli bezveze. Da život može biti onoliko lijep koliko mu dopustimo. Upravo tako – da raširimo ruke i zagrlimo sve promjene koje nam žele doći. Tek kada shvatimo da imamo jedino svoje snove i da se za njih moramo izboriti sami, život će otvoriti neka nova vrata ili prozore i postati vrijedan življenja, ne životarenja.
Da bi došli do svega što želimo, moramo preskočiti sebe.
Nitko nam neće darovati hrabrost, nužnu da bi prigrlili i one loše promjene. Sami je moramo naučiti pronaći u sebi, uz pomoć dobrih ljudi kojima smo okruženi. Neće nam nitko niti pokloniti tvoje snove. Nema toga koji će kucnuti prstima, privući isti tren isto ono obilje i karijere koje sanjamo.
Jer, tako je posloženo. Da bi došli do svega što želimo, moramo preskočiti sebe. Naučiti ponekad izaći iz vlastite kože i zone komfora, kako bismo izgradili neki novi put ka snovima.
Sve dok se grčevito držimo starih uvjerenja i nemogućih očekivanja, propuštamo onaj život kakav možemo živjeti. Sve dok sjedimo u strahu u mraku svoje sobe, analizirajući druge ljude, umjesto da analiziramo vlastite slabosti i pretvaramo ih u vrline, mi gubimo sebe. Udaljavamo se od one verzije koja smo mogli postati samo da smo se još jučer odvažili i krenuli korak naprijed.
Dovoljan je samo jedan korak
Nije to toliko teško, koliko nam se u svakome početku čini. Samo jedan maleni korak naprijed dovoljan je da nam da vjetar u leđa za dalje. Nakon njega još jedan, pa još minimalno pet manjih, da bi naučili koračati onim većim, dužim koracima. Kada to učinimo, kada izađemo iz svoje kukuljice, shvatit ćemo da je lako bodriti i cijeniti sebe, kad smo se već odvažili i krenuli u svijet. I da nije bilo tako strašno, baš naprotiv. Koštalo je malo suza, malo truda i vremena, ponekih dobrih ljudi i stvari kojima smo okruženi, onih koji izvlače ono najbolje iz nas.
I pogledaj se, već kroz nekoliko dana postaješ bolja i naprednija verzija sebe. Ona koja se više ne boji života niti promjena, jer shvaća da je ključ zaista samo u našim rukama.
Zato, raširi ruke i sanjaj, ali otvorenih očiju i srca i usudi se napraviti taj bitan korak naprijed.
Marija Lombarović: Život će pronaći svoj put
Marija Lombarović: Ono što mislimo, to i postajemo
