Znamo da se Hashimoto i ostali autoimuni poremećaji razvijaju zbog tri glavna razloga. Genetska predispozicija jedan je od njih. Druga dva, intestinalna permeabilnost i autoimuni okidači, također mogu biti uzročnici razvoja bolesti. Ali, na njih se srećom može utjecati poboljšanjem i intervencijama u životnom stilu, odnosno promjenom životnih navika. Ono što je uobičajeno kod Hashimota i ostalih autoimunih bolesti je što u tijelu stvaraju i aktiviraju predispozicije za razvoj stanja zvanog “nedostatak tolerancije”. U tom slučaju tijelo više ne prepoznaje svoje tkivo kao svoj sastavni dio, već to tkivo počinje gledati kao strano, odnosno kao vanjskog napadača. Više nije “tolerantno” na sebe i to je ono što dovodi do autoimunog poremećaja. Kako se i zašto to događa?
Ovo stanje može se opisati kao slučaj “pogrešnog identiteta”. Prvo, određeni mikrobi ili infektivne bakterijske stanice potiču imunološki sustav tijela da napadne stanice napadača. Ali, zbog nečega što se naziva molekularna mimika, tijelo, uz bakterijske stanice, može ciljati i druge stanice koje nalikuju osvajačkim bakterijskim stanicama. To može dovesti do toga da imunološki sustav napada svoje tijelo. Odnosno samo sebe. Okidači za to mogu biti osjetljivost na hranu, iscrpljenost, toksini, kronične infekcije, stres i brojni drugi faktori. Neki od njih, također, mogu dovesti do sindroma propusnih crijeva (curenja crijeva) i osjetljivost na gluten.
Praćenje antitijela štitnjače može nam dati predodžbu o tome koliko je agresivan napad na štitnjaču.
U većini slučajeva Hashimota, nedostatak tolerancije pojavljuje se puno prije nego što dođe do samog poremećaja rada štitnjače. Često i prije pojave prvih simptoma. Nakon što se tijelo suoči sa slomom svoje imunološke tolerancije, pojavljuje se prisutnost povišenih antitijela štitnjače. Kad prepoznamo njihovu prisutnost možemo napraviti test antitijela štitnjače i, ako je potrebno, započeti s korektivnim akcijama, tako da se bolest štitnjače ne manifestira ili ne napreduje.
Sindrom propusnosti crijeva – uzročnik autoimunih bolesti
TSH u normalnim granicama
“Moj mi liječnik je rekao kako je moja razina TSH normalna, pa zašto bih se brinula i radila testove antitijela štitnjače?” Puno je slučajeva u kojima se godinama testira samo TSH i ako je on u referentnim vrijednostima, zaključuje se da je sve u redu. Često se bolest štitnjače ne dijagnosticira niti ako je npr. TSH 4,5 μIU / mL. Kod takvih slučajeva osobe se, bez prave dijagnoze, godinama mogu boriti s progresivno lošim i pojačanim simptomima, kao što su kronični umor, anksioznost, depresija, gubitak kose i mnogi drugi. Paralelno s tim, antitijela rastu i kada se konačno i ona testiraju, njihova je vrijednost ogromna. A do tada se broj simptoma povećao i zdravstveno se stanje ozbiljno pogoršalo.
Kad bismo znali što se događa u našem tijelu, mogli bismo ranije usvojiti nove navike, promijeniti način života i poduzeti potrebne korake kako bismo ublažili uznapredovale simptome, ali i spriječili daljnje oštećenje štitnjače.
Antitijela štitnjače u mnogim su slučajevima prvi pokazatelj problema sa štitnjačom. Mogu biti povišena 5, 10, ponekad čak i 15 godina prije nego što se i sam TSH promijeni. Treba imati na umu kako prisutnost antitijela štitnjače znači da je prisutno aktivno uništavanje same štitnjače.
Povišena antitijela štitnjače, čak i u nazočnosti “normalnog TSH”, znači da je samo pitanje vremena kad će štitnjača biti uništena do točke na kojoj više ne može proizvesti dovoljnu količinu hormona.
5 važnih faza tijekom napredovanja bolesti
Kako bismo bolje razumjeli da antitijela štitnjače mogu biti sustav ranog upozorenja, prije nego što zamijetimo prve simptome poremećaja štitnjače, možemo razmotriti 5 faza koja se javljaju kod Hashimota, u stanju tijekom napredovanja bolesti. Tako ćemo najbrže uvidjeti važnost prepoznavanja prisutnosti antitijela štitnjače.
Znamo da postoji 5 stupnjeva vezanih uz početak razvoja i pogoršanja bolesti. Brzi pregled ovih faza pomaže u razumijevanju važnosti rada i poznavanja same štitnjače. Također pokazuje i važnost specifičnog poznavanja naših laboratorijskih rezultata koji se odnose na prisutnost povišenih antitijela štitnjače.
Faza 1: genetska predispozicija
Prva faza odnosi se na stanje u kojem osoba nema nikakve manifestacije Hashimota. Dakle, imat će normalan TSH i funkcija štitnjače bit će uobičajena. Neće imati niti povišena antitijela štitnjače. Kad biste u ovoj fazi radili testove štitnjače, nalazi bi bili sasvim uredni. U ovoj fazi prisutni su samo geni. Ponovimo: postoje 3 predispozicije za razvoj bolesti: genetika, intestinalna propusnost i jedan ili više okidača, odnosno aktivirajućih faktora.
Faza 2: Slabljenje imuniteta (Ovo je rano upozorenje na Hashimoto!)
U drugoj fazi započinje slabljenjem imuniteta i dolazi do prodiranja bijelih krvnih zrnaca u štitnu žlijezdu, od kojih će se neka tamo i grupirati. Tad dolazi do prvih vidljivih znakova povišenih antitijela štitnjače. Ova faza može trajati dugi niz godina, pa i više od desetljeća. Puno, puno prije nego što se prijeđe na fazu 3 ili 4, kada se stvarno mogu vidjeti i ostali jači simptomi i promjene u radu štitnjače.
Faza 3: Subklinička hipotireoza
U trećoj fazi ojavljuje se subklinički hipotireoidni učinak odnosno subklinička hipotireoza. U ovoj fazi, uz antitijela štitnjače, dolazi i do povišenog TSH. Prisutna je infiltracija imunološkog sustava u štitnjaču, iako razine T3 i T4 i dalje mogu biti u normalnim granicama. Mnogi osobe u ovoj fazi imaju simptome hipotireoze odnosno autoimunog poremećaja.
Faza4: Prekomjerna hipotireoza
Četvrta Faza je točka od koje se počinje primjećivati hipotireoza. Mnoga su oštećenja u međuvremenu nastala u radu štitnjače, koja više ne može nadoknaditi niti održavati normalnim razinu hormona. Usto, počinju se primjećivati i promjene u razini hormona T3 i T4.
Faza 5: Napreduje Hashimoto, ali i drugi autoimuni poremećaji
U petoj fazi, kako napreduje Hashimoto, događa se nažalost i napredovanje ostalih imunoloških poremećajima. U ovoj fazi nisu rijetke dijagnoze poput reumatoidnog artritisa, lupusa ili bilo koje druge vrste autoimunih poremećaja.
Gledajući ove faze i napredovanje bolesti, imajte na umu da je najranije upozorenje o nastanku Hashimotoa i najbolja prilika za ranu intervenciju, faza 2. Da, to je ona faza u kojoj smo otkrili dokaze o povišenim antitijelima štitnjače.
Važnost antitijela štitnjače čak i u odsustvu hipotireoze
Antitijela štitnjače povezana su s mnogim simptomima, čak i u slučajevima kada nije postavljena dijagnoze hipotireoze. U fazi 2, uz povećana antitijela štitnjače, mogu se početi pokazivati brojni različiti nespecifični simptomi, kao što su umor, anksioznost, stres, dobitak na težini ili stanje nelagode i nesigurnosti, pa čak i spontani pobačaj.
Bez provjere prisutnosti antitijela štitnjače, ti simptoma ne moraju na prvu biti povezani s razvojem bolesti štitnjače i mogu biti pogrešno dijagnosticirani. Baš kao i druge tegobe kao što su anksioznost, umor (možda i “lijenost”!), depresija, menopauza ili čak hipohondrija. Mnogim je pacijentima u sličnim slučajevima dijagnosticirana npr. depresija, pa čak i bipolarni poremećaj. A, ustvari, te su se bolesti pojavile kao posljedica dugogodišnjeg stanja povišenih antitijela štitnjače, odnosno zbog faze broj 2.
Zapamtite, ukoliko se antitijela ne kontroliraju, nepreduje se prema fazi 3, u kojoj je prisutan subklinički hipotireoidizam, fazi 4 gdje su vidljive promjene u TSH-u te fazi 5 koja može uključivati napredovanje drugih autoimunih poremećaja.
Imajte na umu da je mali broj antitijela prisutan i kod zdravih osoba, odnosno kod “opće populacije”, bez prisutnosti bolesti štitnjače. Otprilike 5-27 posto opće populacije testirat će ekstremno niske razine antitijela. Normalnom razinom smatra se vrijednost od 35 IU / mL. Ali, kada se ustanove povišena antitijela štitnjače izvan ovog raspona, to je pokazatelj da imunološki sustav cilja na uništenje štitnjače.
Zašto kontrola antitijela nije početna pretraga za štitnjaču?
Nakon ovoga, sigurno se pitate zašto je TSH još uvijek standardna pretraga za bolesti štitnjače, s obzirom da se protutijela štitnjače mogu povećati desetljećima ranije i prije nego što se čak može vidjeti i sama promjena kod TSH. To je dobro pitanje. Nažalost, većina liječnika traži testiranje antitijela tek nakon što vide povećan TSH. To je obrnuti redoslijed u odnosu na onaj kakav bi trebao biti. Zato morate inzistirati na uputnici za testiranje antitijela štitnjače. O ovoj pretrazi možete razgovarati sa svojim liječnikom ili je možete i samostalno napraviti, jer ovi testovi nisu pretjerano skupi. (Članovi Udruge To nisam ja – to je moja štitnjača ostvaruju popust za sve pretrage vezano uz štitnjaču u Poliklinici SALZER u Zagrebu.)
Antitijela štitnjače povezana su s mnogim simptomima, čak i u slučajevima kada nije postavljena dijagnoze hipotireoze.
Za vjerovati je da će u budućnosti i šira medicinska zajednica spoznati važnost antitijela kao ranog upozorenja na prisutnost Hashimota. Isto tako, budućnost bi trebala donijeti i nove referentne vrijednosti. Na primjer, referentni raspon za TSH već je redefiniran od strane American College of Clinical Endocrinologists. Referentni raspon je snižen (od 0,2-8,0 μIU / mL do 0,3-3,0 μIU / mL), ali većina laboratorija još uvijek koristi starije, veće raspone kao “normalne”.
Na vrhu promjena referentnih raspona je i činjenica koja upućuje na to da osoba s Hashimotom može varirati između visoke i niske vrijednosti TSH. Referentni rasponi također su samo prosječne vrijednosti, pa čak i ako se TSH tumači kao “normalan”, možda on to neće biti. Nije rijetkost da liječnik ustanovi kako je rad štitnjače normalan iako je TSH 5.5 μIU / mL, a osoba spava i po 12 sati u komadu svake noći! Dakle, TSH nije jedini i isključivi parametar koji bi trebao biti korišten. TSH samo upućuje na to da je nastupila kasnija faze Hashimota. A ono što trebamo učiniti je na vrijeme kontrolirati antitijela štitnjače.
Znanstvenici smatraju da aktivirane B-stanice u štitnjači i limfnim čvorovima luče antitijela i reagiraju isključivo kao markeri i ne moraju same napadati štitnjaču. Vjerojatno aktiviraju T-stanice, koje onda stvarno štete štitnjači.
Koja antitijela treba kontrolirati?
Postoje tri glavne vrste antitijela kod Hashimota koja će potencijalno biti prisutni. Dvije od njih stvorio je imunološki sustav kako bi napao štitnjaču, zamjenjujući je za strano tijelo u organizmu, za strane napadače, poput npr. patogena. To su antitijela štitnjače (TPO) i Thyroglobulin (TG). Čak 80-90 % osoba s Hashimoto poremećajem ima ili TPO ili TG antitijela, ili oba. Što su antitijela štitnjače povišenija, to je veća vjerojatnost razvoja hipotireoze, kao i ostalih autoimunih poremećaja.
Preporuka je obaviti punu pretragu koja uključuje: TSH, fT3, fT4 i dva antitijela štitnjače (TPO i TG).
Treća vrsta antitijela štitnjače su TSH-receptori (TSH-R), uključujući imunoglobulin koji stimulira štitnjaču (TSI). Ovaj marker je povišen kod više od 90 % osoba s Gravesovom bolešću. TSH-R protutijela su također češća kod osoba s karcinomom štitnjače. Još jedno TSH-R protutijelo poznato je kao TSH-vezivni inhibirajući imunoglobulin (TBII). Ono je povišeno kod više od 50 % osoba s Gravesovom bolesti.
Može li postojati prisutnost Hashimoto poremećaja, čak i ako antitijela nisu povišena?
Medicinska izvješća navode kako će 80-90 % osoba s Hashimotom imati TPO antitijela. Znanstvenici su otkrili kako je samo polovica pacijenata testiranih pozitivno na Hashimoto kroz citološku punkciju (stanice štitnjače izvuku se tankom iglom, a zatim analiziraju pod mikroskopom) imala TPO antitijela. To znači da netko može imati Hashimoto čak i ako je test antitijela štitnjače negativan. Ova varijanta Hashimota poznata je kao serumski negativni Hashimoto i manje je agresivni oblik Hashimota, koji će se, ujedno, i sporije razvijati.
Osim toga, zanstvenici su otkrili da tijelo može proizvesti druga antitijela štitnjače, koja još nisu dostupna izvan istraživačkih laboratorija, ali mogu imati ulogu u bolestima štitnjače, uključujući natrij-jodni simporter (NISAb) i Pendrin (PenAb). Klinička važnost tih protutijela još nije poznata, ali kao i kod svih novih istraživanja, samo želimo biti svjesni toga. NISAb se nalazi kod 17 % oboljelih od Hashimota, a Pendrin se nalazi kod 11 % osoba.
Testiranje i optimalni rasponi
Antitijela štitnjače testiraju su jednostavnim testom krvi. Ako vaš liječnik nije spreman poslati vas na testiranje antitijela, imate mogućnost obaviti pretragu privatno.
Možete obaviti sljedeće pretrage:
~ Antitijela za štitnjače peroksidazu (TPO)
~ Antitijela tiroglobulina (TG)
~ TSH receptorska antitijela (TSH-R)
No, ono što preporučujemo je obaviti punu pretragu koja uključuje: TSH, fT3, fT4 i dva antitijela štitnjače (TPO i TG).
Neki će liječnici reći da kada imate povišena antitijela štitnjače, uvijek ćete ih imati i da njihov stvarni broj nije važan. No, to je pogrešno. Antitijela se oslobađaju kao odgovor na okidače (npr. stres) i mogu biti nevjerojatno koristan znak za praćenje napredovanja bolesti.
Koje vrijednosti antitijela se smatraju remisijom?
Znanstvenici su kao normalnu vrijednost antitijela štitnjače postavili razinu ispod 100 IU / mL, “status remisije”, a antitijela štitnjače iznad 500 IU / mL označili kao “agresivna”.
Remisija nije isto što i izlječenje, već je to predah od bolesti, smanjenje ekspresije stanja, kao i smanjenje simptoma. Definicija za remisiju ovisit će dakle o svakoj osobi ponaosob i biti drugačija.
Ako ste započeli s brojem antitijela štitnjače u rasponu od 5000 IU / ml i imali 10 i više simptoma, a poboljšavali ste zdravlje do točke na kojoj su antitijela 1000 IU / ml i imate samo 5 simptoma, vjerojatno ste u remisiji. Ako ste, međutim, započeli s antitijelima u rasponu od 200 IU / ml i sa samo 3 simptoma, a sada su antitijela štitnjače 1000 IU / ml i imate 5 simptoma, riječ je o pogoršanju stanja.
Dakle, cilj remisije je da radite na poboljšanju svog zdravlja, a svaka mala promjena može rezultirati poboljšanjem. U nekim slučajevima postoji potpuna remisija, gdje nemate više bilo kakvih antitijela štitnjače, nemate ni jedan simptom, a nema ni dokaza o oštećenju štitne žlijezde.
Koliko često trebate testirati antitijela štitnjače?
Praćenje antitijela štitnjače može nam dati predodžbu o tome koliko je agresivan napad na štitnjaču. Dok se razmatraju drugi laboratorijski markeri i simptomi, niži broj antitijela štitnjače ukazuje na to da se stanje poboljšava, dok viši broj antitijela može ukazivati na to da stanje stagnira ili da se stanje pogoršava. Praćenje antitijela može dati predodžbu o tome djeluju li intervencije koje poduzimamo, npr. je li promjena u prehrani dovela do poboljšanja u stanja?
Prilikom provođenja aktivnih intervencija, razina antitijela može se provjeravati svakih 1-3 mjeseca, kako bi se uvidio trend. Međutim, da bi se uvidio potpuni učinak poduzete intervencije i uvedenih promjena, može proći od 3 mjeseca do 2 godine.
Antitijela štitnjače – mogu li se smanjiti i kako?
Kako upravljati vlastitim hormonima
Pretrage krvi – kako očitati nalaz
