Etikete s odjeće lako uklanjamo, jer nas smetaju ili su nam nepotrebne. Ali etiketa koje sebi i drugima pripisujemo, često se držimo kao pijan plota. U većini slučajeva, želimo biti okarakterizirani kao dobri, pametni, iskreni i lijepi, dok se na negativne pridjeve ne odazivamo. Karakter je imenica koja se sastoji od pridjeva, pa je uobičajeno da jedni drugima kažemo: „Opiši se u dvije, tri riječi“. Tada o sebi obično govorimo ističući vrline, dok mane većinom izostavljamo. Sve u dobroj namjeri – da se svidimo drugim ljudima. Jer, tko će me voljeti ako kažem da sam nestrpljiva, sebična i bahata. Bez obzira na sav trud, ljudi će donijeti svoj zaključak i prosuditi kakva sam, ustvari, osoba. Stoga nema potrebe da sama stvaram idealiziranu sliku o sebi.
Poznavati uistinu nekoga podrazumijeva gledati ispod naljepnica.
Etikete kao presude
Pitam se zašto su etikete tako važna stvar u životu, kada one u većini slučajeva ovise o subjektivnom mišljenju? Vjerojatno postoji stotinu onih koji će misliti da sam pametna, a moguće je kako postoji isti ili čak veći broj onih koji će me smatrati glupom. Kako god bilo, bolje je ispasti glup nego iz aviona. 😊
Dakle, u određenim situacijama „ispadnemo“ pametni ili glupi, ali to ne znači da smo generalno pametni ili glupi. Još uvijek se nitko nije podvrgnuo naučnim istraživanjima „pametnosti“ i „glupoće“. Nažalost, tako jednostavno i nonšalantno donosimo sud o tome tko je pametan, a tko glup, tko je dobar, a tko nije i sl. Vrlo lako donesemo presudu kojom obilježimo čovjeka, bez mogućnosti oprosta ili druge šanse.
Karakter je imenica koja se sastoji od pridjeva…
Mislim da nas etiketiranje blokira u nastojanju pokazivanja više ljudskosti jedni prema drugima. Obično nas etiketa koju lijepimo drugoj osobi, bez obzira je li pozitivna ili negativna, koči kako bismo sagledali širu sliku, zato što od drveta ne vidimo šumu. Ta jedna karakteristika „strši“, čineći to da svoje mišljenje baziramo na osnovu nje, propuštajući glavnu nit- objektivnost i činjenicu kako smo svi jednaki i zaslužujemo ljudski tretman.
Duboko usađena navika
Iz osobnog iskustva znam kako je davanje etiketa sebi i drugima vrlo duboko usađena navika koju je teško promijeniti. U svakome od nas postoje vrijednosni sistemi po kojima određena ponašanja, i što je još važnije – ljude, prosuđujemo i osuđujemo. Problem nastaje kad nečiji postupak, okarakteriziran kao dobar ili loš, u potpunosti pripišemo karakteru te osobe, ne ulazeći u dublju analizu zašto je to tako. Ići ispod površine stvari znači pokušati razumjeti, s tim da razumijevanje ne znači nužno i odobravanje. Ovo nije nimalo lagan zadatak. Zato često štedimo energiju i pribjegavamo metodi „po kratkom postupku“.
Koliko smo brzo i nepromišljeno spremni nekoga etiketirati, govori koliko i sami sebi oštro sudimo. Ako smo blagi prema sebi, bit ćemo milostivi prema drugima. Ako smo svjesni vlastitih nesavršenosti, a ipak ih prihvaćamo, prihvatit ćemo i nesavršenosti drugih. Kako god bilo, tvrdimo li kako nam nije stalo do mišljenja drugih ljudi, moramo znati da ni drugima nije stalo do našeg mišljenja. Vjerujem da se prihvaćanjem toga, smanjuje i poriv za „ekspertnim“ procjenjivanjem i ocjenjivanjem svih oko nas, ali i nas samih. Poznavati uistinu nekoga podrazumijeva gledati ispod naljepnica, a upoznavanje nikad ne započinjati s opisom u dvije, tri riječi.
Anela Merdović: Za bolje društvo potrebna je šetnja u tuđim cipelama
Anela Merdanović: Modno neosviještena
Anela Merdanović: U slijepoj ulici života
