Svi smo mi naučili stvari koje nas ograničavaju kao ljudska bića. Puno je kulturološkog učenja, prenošenog s generacije na generaciju, toliko utkano u naše živote da većine više nismo niti svjesni. Puno trpimo u životu pa često niti ne osjećamo bilo kakav segment boli budući da nam je, uzrokovana štetnim kulturološkim uvjetovanjem, postala do te mjere sastavni dio naših života da više ne možemo primijetiti njezinu prisutnost. Potrebna je ogromna energija i svijest za prepoznavanje tog destruktivnog učenja i njegovo preobražavanje u misli i ponašanja koja imaju vrijednost i služe životu.
To zahtijeva vještinu prepoznavanja potreba i sposobnost povezivanja sa samim sobom, što je teško za ljude u našoj kulturi. Ne samo da nas nikada nisu naučili osnove o vlastitim potrebama, nego smo često izloženi kulturološkom treningu koji na taj način aktivno blokira našu svijest o njima. Naša nam kultura sugerira da su potrebe negativne i destruktivne, a kada za neku osobu kažemo da je ‘u potrebi’ smatra se da je ona nesposobna i nezrela. Kada ljudi iskažu svoje potrebe često ih se etiketira kao sebične, dok se upotreba zamjenice ja često izjednačava sa sebičnošću i potrebitošću.
No, postoji način na koji se možemo osloboditi svojeg kulturološkog uvjetovanja, a to je osvještavanje, kroz prepoznavanje misli ili potreba koje oblikuju naše osjećaje i iskazivanjem molbi upotrebom jasnih pozitivnih formulacija.
Rješavanje unutarnjih sukoba
Depresija je jedan od znakova da smo u stanju otuđenosti od vlastitih potreba. U svojoj knjizi “Revolution in Psychiatry” Ernest Becker pripisuje depresiju “kognitivnoj zarobljenosti uma”. To znači da kada vodimo prosuđujući dijalog u sebi, postajemo otuđeni od vlastitih potreba i ne možemo djelovati prema njihovom zadovoljavanju. Možemo se osloboditi depresije postajući sposobni čuti vlastite osjećaje i potrebe i pružiti si empatiju za njih. Na primjer, kada nam naš unutarnju glas govori: Trebala bih učiniti nešto više sa svojim životom. Bacam uludo svoje obrazovanje i talente. Trebali bismo preoblikovati svoju poruku na način da koristimo oblike nenasilne komunikacije (osjećam, želim, trebam). U tom slučaju unutarnji glas zvučao bi ovako: Kada provedem toliko vremena kod kuće s djecom, a da se ne bavim strukom, osjećam se depresivno i obeshrabreno zato što mi je potrebno ispunjenje koje sam imala prije, radeći u struci. Stoga bih sada voljela nači posao u struci. Kominicirajući na taj način osjetit ćemo veliko olakšanje. Moći ćemo zaći ispod otuđujućih poruka koje si ponavljamo i pružiti si empatiju.
Briga za vlastito unutarnje okruženje
Kada smo upleteni u kritizirajuće, okrivljujući ili ljutite misli, teško je uspostaviti zdravo unutarnje okruženje za sebe. Nenasilnom komunikacijom možemo dosegnuti mirnije stanje uma i moći ćemo se hrabro fokusirati na ono što istinski želimo, umjesto na vlastite ili tuđe pogreške.
Usredotočite se na ono što želite, umjesto na ono što je pošlo po zlu.
Primjer osobnog napretka
Situacija: buđenje s jednom od najgorih glavobolja ikada
Prva pomisao: Analiza što je pošlo po zlu. Jesam li jela pogrešnu hranu? Jesam li dozvolila da me preuzme stres? Jesam li učinila nešto što nisam trebala?
Ispravno pitanje: Što trebam učiniti sada za sebe u vezi te glavobolje?
Uvijek možemo izabrati sažaljenje i muku, ali ako problem sagledamo s empatijom prema samima sebi, lakše ćemo se suočavati sa svakodnevnim izazovima i obavezama. Ponekad treba usmjeriti pozornost na same sebe i slušati što nam tijelo govori, otpustiti sve negativno i rješavati problem sada, u ovom trenutku.
Izbjegnite stres u vožnji
Situacija: vozimo se autocestom ili kroz grad, a svi oni koji se ne voze prema našim standardima najevći su neprijatelji
Prva pomisao: Što je s tim čovjekom? Gleda li on uopće kuda vozi? Tko je njemu dao vozačku?!
Ispravna reakcija: Čovječe, sledi mi se krv u žilama kada ljudi tako voze; voljela bih kada bi vidjeli koliko je to opasno.
Empatija prema drugima:
Bijesneći i gunđajući nabijamo sami sebi stres. Umjesto toga trebali bismo razmišljati kako se taj drugi osjeća i što mu treba. Ne znamo tko je za volanom, je li vozač početnik ili starija žena ili netko treći, i ne možemo to promijeniti, ali možemo promijeniti svoj način razmišljanja u vožnji i svoje nezadovoljstvo prema ljudima čija nas vožnja smeta. Bit ćemo puno sretniji i mirniji ako se odlučimo za empatiju.
Kada sami prema sebi nenasilno komuniciramo poboljšavamo svoju unutarnju interakciju i pomažemo si pretvoriti negativne unutarnje poruke u osjećaje i potrebe. Naša nas sposobnost razlučivanja vlastitih osjećaja, potreba i empatija za njih može osloboditi depresije. Možemo zamijeniti “jezik koji ubija snove” nenasilnom komunikacijom i prepoznati postojanje izbora za sve naše postupke. Svatko od nas u sebi ima oruđe i razumijevanje za stvaranje mirnih stanja svijesti. Na taj se način možemo usredotočiti na ono što zaista želimo, umjesto na ono što nije u redu s drugima i s nama.
Društvene mreže – siguran korak u depresiju i stres
