Ako drugi misle da nam je super, tko smo mi da ih uvjeravamo u suprotno?

Prošli tjedan sam srela bivšu prijateljicu. Pridjev bivša dobila je jer smo se u jednom trenutku života udaljile iz onih dobro poznatih razloga. Završiš faks i svatko ode svojim putem. I dalje se trudiš održavati kontakt, viđati se i prijateljevati kao i ranije, ali istina je da samo rijetka prijateljstva mogu preživjeti, a onda nadalje i živjeti usprkos tome što nas više ne veže sve ono što nas je i spojilo. Škola, faks, hobi, posao… bilo što u čemu smo zajedno živjeli, disali, nadali se, živcirali i sudjelovali.

Kad svatko ode svojim putem…

Tako da kad smo izašle iz te faze, naravno da su nam se životi počeli malo po malo razlikovati. Ja sam donosila svoje odluke, ona svoje. Ja sam radila svoje greške, ona svoje. I stvari su se mijenjale. Ali jedna stvar je postajala sve očiglednija. Dok smo razgovarale, sve više i češće sam imala osjećaj da na sve što ja kažem, ona u sebi misli: Ah, lako tebi, kod tebe je uvijek sve ok. Sve posloženo. Sve super. Dok to nije počela izgovarati i na glas.

Svakoj se u životu događalo ono što je izabrala, pritom mislim na posljedice svojih odluka. Odjednom su naše kave postale jako napete, jer sam ja izgubila interes pričati o svom savršenom i idealnom životu (koji je tako izgledao barem u njezinim očima), njoj, koja je u kompletnoj banani. Tako da sam pričala sve manje i manje, da se ona ne bi osjećala loše.

Delete

Nisam se osjećala dobro dok pričam o svom poslu, jer ga ona nema. Nisam se osjećala dobro dok pričam o svojoj vezi, jer je ona svoju definirala lošom. Nisam pričala o putovanjima na kojima sam tada bila, jer to zaista nije bilo prigodno ni pristojno s obzirom na njezinu situaciju. I tako, malo pomalo, nisam više pričala o ničemu. Htjela sam da budemo iskrene kao i ranije, da se povjeravamo o problemima, da maštamo zajedno i dalje kao i prije, ali ona se zatvorila poput školjke, a ja je nisam htjela na silu razbijati.

Sve dok me jednoga dana nije izbrisala s Facebooka. Pa sam shvatila da mi više ne želi biti prijateljica i da sam zasigurno napravila nešto loše. Jer, ljudi te ne brišu s Facebooka ako nisi napravio nešto loše i ako nisu ljuti na tebe. A ona je očito bila jako ljuta na mene i na sve ono što je meni bilo lako, dobro i super. I tako je naše prijateljstvo koje je trajalo 7 godina, završilo i s vremenom izblijedilo sjećanje na očigledne razloge zbog kojih se to dogodilo.

Kod tebe je sigurno sve super

Dok je nisam, nakon jako dugo vremena, srela neki dan. Čak smo ugodno porazgovarale, a onda kada me pitala kako sam, odgovorila si je na to pitanje sama: Kod tebe je sigurno sve super!. Iako sam sama sebi rekla da to više neću raditi, ponovno sam osjetila onaj impuls da kažem: Ma neeee, kakvi super, problemi ovdje, problemi ondje, daleko sam ja od onog super! Ali na sreću, razgovor nije toliko dugo potrajao da bih imala vremena razlagati zašto mi nije super i zašto mi je loše, jer nije u redu da je kod mene baš uvijek sve super! Nisam spomenula svu agoniju koju sam prolazila s bolestima svojih roditelja, nisam spomenula svu bol koju sam preživjela otkad mi više nije prijateljica. Nisam spomenula ništa zbog čega bi se, barem na trenutak, taj moj veliki super ispuhao kao najobičniji balon.

Naš super neka radije živi u skrovištu da ga nitko ne vidi i da nikoga ne živcira. Mi ćemo ga već ublažiti pred drugima, da bi i njima bio prihvatljiv.

Možda dva dana ranije gledala sam film u kojem Gerard Butler glumi istaknutog zaposlenika jedne marketinške agencije, vrlo je uspješan u svemu što radi i iz tog razloga šef mu rado prepušta najteže i najvažnije zadate, sve do trenutka kada u liftu susretne suradnika koji mu kaže da bi rado preuzeo jedan njegov projekt i radio na njemu, na što mu Butler pruži podršku i potvrdno odgovori.

U trenutku kada to obojica predlože šefu, šef ne pristane i projekt ponovno prepusti Butleru. U idućoj sceni, suradnik ulazi u Butlerov ured, našto ga Butler bez imalo grižnje savjesti pogleda i kaže mu: „Moraš se više truditi. Više grizi. Da bi bio uspješan, moraš više raditi.“ te prođe pored njega i izađe iz prostorije. Pritom ga nije imao namjeru povrijediti, poniziti i omalovažiti. Rekao mu je iskreno što misli, bez potrebe da mu povlađuje, da smanjuje svoju vrijednost kako bi povećao njegovu. U tom trenutku sam liku iz filma istinski pozavidjela na toj sposobnosti.

Nevidljivi ili super?

Kako se mi ponašamo u takvim i sličnim situacijama? Mislim da više naginjemo onom impulsu da opravdamo to što smo dobro, što nam je dobro, što nam dobro ide, što smo uspješni. Ne želimo biti ponosni na sve to javno, jer će se drugi osjećati loše. Ne želimo biti bolji od drugih, jer će se oni osjećati ugroženo. Ne želimo iskakti iz okvira, jer je to recept da ostanemo sami. Ako netko javno pohvali naš rad, nama je neugodno, rađe bi da ga nije pohvalio, jer drugima to sigurno nije drago. Radije smo nevidljivi.

Naš super neka radije živi u skrovištu da ga nitko ne vidi i da nikoga ne živcira. Mi ćemo ga već ublažiti pred drugima, da bi i njima bio prihvatljiv. Upravo to se dogodilo s mojom bivšom prijateljicom. Ostavila me jer ju je moje super toliko bolilo da joj je bilo lakše da me više nikad ne vidi, pa čak ni na Facebooku.

A ja sam samo bila posljedica svojih odluka.

Način na koji sam suočavala s problemima.

Put kojim sam dolazila do rješenja.

Strpljenje kojim sam dozivala šanse i prilike.

Kao što je to svatko od nas.

Budite super!

I znate što, budite super. Trudite se što češće ne crvenjeti ako vas netko javno pohvali. Pa zaslužili ste! Nemojte misliti da ste zato oholi (ali važno je da pritom uistinu i ne budete oholi), ponosite se svojim uspjesima i ne skrivajte ih. Jer ste super u toliko puno stvari. Ako će vas ljudi zbog toga izbacivati iz svojih života, samo neka daju.

NE DAJTE DA VAM NITKO UZME VAŠ SUPER!

 

Jana Krišković Baždarić
Jana Krišković Baždarić

"Vlastite misli i zapažanja obično su joj bili najbolje društvo." Jane Austen