Štitna žlijezda (štitnjača, lat. glandula thyreoidea), endokrina žlijezda, nalazi se na prednjoj strani vrata, ispod grkljana. Leptirastog je oblika, sliči na slovo H sa stanjenim prednjim dijelom, isthmus, koji leži ispred dušnika i dva režnja koji leže postranično uz dušnik i grkljan. Teška je tridesetak grama. Glavni hormoni štitne žlijezde su: tiroksin (T4) i trijodtironin (T3). Pod nadzorom hipofize (hormon – TSH) i hipotalamusa (hormon – TRH) štitna žlijezda izlučuje T4 uz autoregulaciju, pa se izlučivanje aktivira čim se smanji razina tog hormona u krvi.
T3 i T4 reguliraju intenzitet metabolizma u tijelu. Pri manjku hormona bazalni se metabolizam smanjuje 40%. Uz ta dva hormona štitna žlijezda izlučuje i kalcitonin, hormon koji sudjeluje u regulaciji koncentracije kalcijevih iona u tjelesnim tekućinama.
Za sintezu hormona štitne žlijezde potreban je jod kojeg uglavnom dobivamo iz hrane. Dovoljna količina joda je oko 50 mg godišnje.
Ako štitna žlijezda izlučuje premalo hormona, inhibicija hipofize i hipotalamusa bit će smanjena, pa će se poticanje štitne žlijezde povećati. To se, na primjer, događa u slučajevima gušavosti kojoj je uzrok nedostatka joda u hrani. U takvim okolnostima štitna žlijezda ne može proizvoditi dostatnu količinu hormona pa hipofiza izlučuje znatno više TSH, a tkivo se štitne žlijezde znatno povećava.
Tireoiditisi su heterogena skupina upalnih bolesti štitnjače.
Subakutni granulomatozni tireoiditis
Subakutni granulomatozni tireoiditis (De Quervainov tireoiditis) upala je štitnjače nepoznate etiologije u kojoj dolazi do granulomatzone reakcije s multinuklearnim divovskim stanicama.
Radi se o upali štitnjače kojoj, u pravilu, prethodi virusna infekcija gornjeg dijela respiratornog sustava. Vodeći simptom je, zapravo, bolnost štitnjače, odnosno u vratu, a koja se, karakteristično, premješta s jedne strane na drugu. Može se širiti u čeljust i u uši, a pojačava se gutanjem i okretanjem glave. Štitnjača postaje sve osjetljivijom na palpaciju, osoba obično razvije subfebrilne temperature, izražen je umor, prostracija, a najčešće se javlja u kasno ljeto i jesen.
Upala uzrokuje pojačanu destrukciju parenhima što se očituje kliničkom simptomatologijom tireotoksikoze, a ne hipertireoze jer nema pojačane produkcije hormona. Uz kliničku sliku, anamnezu, laboratorijske nalaze u dijagnostici pomaže UZV štitnjače (izrazita hipoehogenost), scintigrafija štitnjače (izostanak akumulacije radiojodida) i citopunkcija (granulomatozna upala s orijaškim stanicama).
Tireotoksikoza
Tireotoksikoza je obično reverzibilna, no ako se radi o opsežnoj destrukciji folikula perzistira i trajna hipotireoza koja zahtjeva supstituciju. Prognoza bolesti ovisi o ranoj dijagnozi i liječenju. Liječi se visokim dozama acetilsalicilne kiseline, a u težim slučajevima primjenjuje se i glukokortikoidna terapija. Ovisno o izraženosti tireotoksikoze često su potrebiti beta blokatori i sedativi. Primjena tireostatske terapije nije korisna, već naprotiv precipitira kasniji razvoj trajne hipotireoze.
Važnost rane dijagnoze i liječenja ponajprije leži u baš u činjenici da je kod DeQuarvainog tireoiditisa, s obzirom da se radi o tireotoksikozi bez hipertireoze, za razliku od autoimune hipertireoze i toksične nodozne strume, primjena tireostatika kontraindicirana, te se ne bi smjelo zamijeniti ove, patofiziološki i klinički, različite entitete.
Autor: Marin Deškin dr.med., spec. internist, OB Bjelovar
