Uvijek smo bili oni koji su odmjeravali druge, prosuđivali tuđe postupke i osuđivali njihove pogreške, a prema sebi smo rijetko kada gledali. Prolazilo je vrijeme, a naš je fokus cijelo vrijeme bio usmjeren na nekoga s čijim životom nismo imali mnogo veze. Nekoga na čije odluke nismo mogli utjecati. Nekoga čiji život nismo mogli ni malo mijenjati. Zaboravili smo na sebe, zaboravili smo da smo prije svega pozvani oblikovati svoj život.
Altruizam nije zabadanje nosa u tuđe stvari.
Nismo primijetili kako su se stvari u nama mijenjale. Nismo osjetili koliko se krivnje povećalo u nama. Nismo prepoznali koliko je uvrijeđenosti naraslo. Nismo bili svjesni koliko je ljubomore i zavisti ostalo u svim porama našeg bića. Nismo vidjeli nezadovoljstvo koje buja. Nismo vidjeli nemire koje se talože, strahove koji se množe… nismo vidjeli povrede koje se gutaju, osvete koje se spremaju. Nismo vidjeli glumu kojima smo prikrivali sve ono što smo bili.
Tuđi životi
Treba jednom prestati voditi računa o tome što tko misli, što će tko reći, kako će tko gledati i kako će pogledati što je ono što smo u sebe spremili. Ima stvari koje nam moraju biti prioritet s ove strane mora. Ima trave koju je potrebno njegovati u našem vrtu. Ima osjećaja koji traži da odgovorimo iz vlastitoga srca, a ne onako kako bi to bilo poželjno sa strane drugih. Ne živi se život zbog zanimacije što se događa s drugima. Altruizam nije zabadanje nosa u tuđe stvari.
Velik dio problema u našim životima počinje nepotrebnim ulaskom u život drugih. Tužno je što ponekad ne ulazimo u tuđi život kako bismo zacijelili neku ranu. Ulazimo kako bismo samo gledali. Ne ulazimo biti rame na koje se netko može nasloniti, već rame koje će se odmaknuti kada je najteže. Čuvajmo svoj mir ne ugrožavajući mir drugih. Ali, ne budimo oni koji će u tuđim životima biti još jedna rana, već melem za ranu i suputnik u teškim trenucima.
Autor: Mario Žuvela
