Uvijek kada se spominje dvojba bioidentični ili sintetski hormoni, sjetim se vlastitog primjera. Kada sam, prije petanestak godina, saznala da imam hipotireozu, moje su frendice ostale u šoku! Naime, na 1,70 visine imala sam 50-ak kilograma, a prema nalazima sam trebala imati otprilike 100. Kao i većina, bar tako statistike kažu, bolest sam otkrila slučajno. Malo me zafrkavao ten pa je dermatologinja naručila sve moguće laboratorijske pretrage i, između ostalog, hormone štitnjače.
I ups! Nalazi su bili koma, više se ne sjećam točnih vrijednosti, ali svi su zabrinuto vrtili glavom, mrmljali nešto u bradu i pisali neke silne uputnice. Ja, iskreno, baš i nisam bila pretjerano zabrinuta, jer imam lošu naviku da bolesti ne shvaćam ozbiljno.
Tek kad mi je jedna liječnica detaljno objasnila što me sve čeka u mojoj hipotirepozi, počela sam shvaćati da to nije neka sitna neugodnost koja će proći. Osobito kad su mi najavili punkciju! Igla u vrat! Ne ponosim se time niti ikome preporučujem da slijedi moj primjer, ali ja sam tada odlučila naći način kako se sama izliječiti. I, dakako, izbjeći punkciju, scintigrafiju i slične pretrage. Da, danas znam koliko je to glupo! Ali hej, imala sam 20 i kusur godina, vrijeme u kojemu svi smijemo griješiti!
Samo ne punkcija
Prijateljica mi je tada iz Amerike donijela tri knjige o hormonima u kojoj je, na sto raznih načina, detaljno opisano kako sintetski hormoni ne liječe nas, nego samo našu krvnu sliku. S druge strane, pisalo je, u tijelu stvaraju ozbiljnu zbrku, a mogu čak izazvati i tumore. Knjige su mahom potpisivali liječnici, štoviše endokrinolozi, pa nisam imala razloga sumnjati u njihovu vjerodostojnost.
Sve te knjige preporučivale su mi bioidentične hormone. Nikad čula prije toga! I nije ih tada baš ni bilo na svakom koraku, ali nema veze. Kupit ćemo u inozemstvu jer, na što trošiti novac ako ne na zdravlje! Bila sam uvjerena u njihovu magičnu moć do te mjere da sam brzinski odustala od punkcije štitnjače (ponovno, nikome ne preporučujem). Otišla sam na ultrazvuk i skužili smo da imam i Hashimoto te da ću doživotno morati uzimati hormone. O, ne!
Što su bioidentični hormoni
Krenula sam još jednom u istraživanje bioidentičnih hormona. Frendice (ne liječnice) su tvrdile da, ako već moramo nadoknađivati hormone, onda bi to trebalo biti s hormonima koji su identični ljudskima. Oni, čitale smo, imaju jednaku kemijsku strukturu kao i naši ljudski te u tijelu rade iste funkcije i isto se metaboliziraju kao i tjelesni hormoni. Nedostatak nekog hormona najbolje se nadoknađuje s jednakim hormonom, jer smo onda sigurni da nećemo imati nuspojave, da će djelovati kao da ga je stvorila naša žlijezda.
Pitanje je uvijek doze, jer ona bi trebala biti individualna, a ne jednaka za sve. Kod primjene bioidentičnih hormona težimo individualnosti doziranja. Jer ne samo da je svaka osoba različita, nego i potrebe za hormonima variraju na dnevnoj bazi. Ako ne uvažimo tu činjenicu, hormoni nam neće dobro djelovati i unatoč njihovoj primjeni osjećat ćemo se loše.
Odaberite koje želite, ali u tome budite temeljite i ustrajne. Isplati se! Bar se meni isplatilo.
Pojašnjeno, bioidentični hormoni jesu tvari kojima nadomještamo nedostatak prirodnih hormona u organizmu. Kako već i samo njihovo ime sugerira, oni su kemijski zapravo identična kopija hormona proizvedenih u našem tijelu, bez ikakvih dodataka ili izmjena.
Holistički pristup
Pomislila sam kako je suština zapravo ista. Važna je dobra doza, a ona nikada nije univerzalna. Naprosto, interna medicina često gađa doze lijekova, a neki su liječnici u tome malo spretniji od drugih.
Pitanje je samo koliko neki liječnik ima vremena i živaca holistički pristupiti pacijentu i doista liječiti njega, a ne samo krvni nalaz. Priznajte, puno je ljepše razgovarati s liječnikom koji zapravo razgovara s nama nego s onim koji čita nalaz, piše uputnice i recepte. A da ga za minutu pitate koju boju kose imamo, pojma ne bi imalo jer nas nije ni pogledao. No, nisu ni svi dimnjačari, ni svi pravnici ili novinari i nogometaši, jednako dobri pa nisu ni svi liječnici. Činjenica!
Uglavnom, da se vratim na svoj slučaj. Počelo je proljeće, lijepo vrijeme, sunčani dani i ja sam nekako, puna optimizma, zaključila da je to pomodna bolest i da meni nikakvi hormoni ne trebaju. Tako je to trajalo par godina, dok odjednom nisam počela osjećati umor, noge su me užasno boljele, kosa se prorijedila, a kile krenule prema gore.
Životne lekcije
E, onda sam opet otišla doktorima i tražila pomoć. Svečano sam obećala da ću ih poslušati. Razgovarala sam s nekoliko endokrinologa i svi su mi rekli da nemaju ništa protiv bioidentičnih hormona, ali da oni godinama prepisuju sintetske. Ja sam mogla odabrati.
Na kraju sam popustila i otad pijem Euthyrox. Ok se osjećam, svi simptomi su se popravili. Kosu moram malo više njegovati, ne smijem baš jesti sve što hoću i kad hoću, ali ne pada mi na pamet dozvoliti štitnjači da vlada mojim životom. Istina, mnogočemu me naučila. Podijelila mi je razne životne lekcije. Možda je najvažnija ona o tome da sami biramo što ćemo raditi te da moramo stajati iza svojih izbora. Isto je sa sintetskim i bioidentičnim hormonima.
