Ovisnost o hrani – kompulzivno prejedanje

U javnosti se naveliko i naširoko raspravlja o poremećajima hranjenja te ih se često nestručno klasificira i navodi pri komentiranju nečijeg fizičkog izgleda. Uz standarde ljepote postavljene većinom od strane modne industrije, poremećaji hranjenja uzimaju sve više maha. Dodatan pritisak stvaraju i društvene mreže na kojima se preporučuje određena vrsta prehrane, namirnica, tjelovježbi i slično, a kojima se postiže željeni izgled (uz više ili manje truda).

Generalno, poremećaji jedenja nisu, kao što to mediji znaju navoditi, bolesti modernog doba već su poznati od davnina. Neki su opisani još u antičkim spisima. Prema suvremenim medicinskim klasifikacijama spadaju u psihičke poremećaje. A zastupljeni su u svim kulturama s različitom učestalosti. Najčešće su u fokusu javnosti anoreksija i bulimija koje u svojim terminalnim fazama rezultiraju iznimno mršavim izgledom. Tako ćemo često čuti ljude kako za vrlo mršave osobe govore „vidi ovu anoreksičarku“ ili „bulimičarku“, ne znajući pri tom je li uopće riječ o bolesti ili je osoba jednostavno takve konstitucije. S druge strane, pogledom na pretilu osobu mogli bi izjaviti nešto poput „vidi ovu debelu/og“ uz izostanak neke proizvoljne dijagnoze. Kod takvih „debelih“, kao i kod „anoreksičnih“, dijagnoza može biti i neka druga vrsta bolesti, koja ne zadovoljava kriterije poremećaja hranjenja.

Budući da su nam hrana i njen svakodnevni unos nužni za preživljavanje, nije lako postaviti dijagnozu poremećaja hranjenja. Neki jednostavno opisuju poremećaje hranjenje ovako: „Jedna špaga, dva kraja“; na jednom kraju kompulzivno jedenje, a na drugom kraju bulimija i anoreksija.

Poremećaj prejedanja ima gotovo iste psihičke pokretače kao i bulimija, dok je anoreksija bolest drugačije problematike. Kod prejedanja, za razliku od bulimije, nema kompenzatornog ponašanja u vidu povraćanja ili čišćenja laksativima i diureticima.

Što je kompulzivno prejedanje?

Riječ je o pojavi nekontroliranih i razuzdanih naleta prejedanja koji se kod pogođenih ljudi javljaju najmanje dva puta tjedno. Pri tome osobe u sebe trpaju ogromne količine hrane. Najčešće su to ugljikohidratne visokorafinirane (sladoled, krafne, slatkiši i sl.) ili tzv. „junk“ hrane (hamburgeri, pizze, grickalice i slično) i to najčešće kad nikoga nema u blizini. Postoji mogućnost i jedenja bilo čega. Primjer većeg prejedanja je konzumiranje 2500 kalorija u jednom obroku. Osobe prestaju jesti tek kad nastupi bol u predjelu želuca ili kad više ne mogu disati od pretrpanosti.

Važno je istaknuti da takvoj epizodi ne prethodi stvarna, konkretna glad, već hrana nadomješta trenutnu bol ili tugu ili neku drugu jaku emociju ili životni nedostatak. Poslije epizoda prejedanja slijedi samookrivljavanje, ponekad i mržnja samog sebe, depresivnost. Procjenjuje se da oko trideset posto pretilih osoba pati od kompulzivnog prejedanja. Podjednako su pogođeni muškarci i žene.

Poremećaj prejedanja ima gotovo iste psihičke pokretače kao i bulimija, dok je anoreksija bolest drugačije problematike. Kod prejedanja, za razliku od bulimije, nema kompenzatornog ponašanja u vidu povraćanja ili čišćenja laksativima i diureticima. Sličnost je u tome što u obje bolesti nakon epizode prejedanja slijedi osjećaj krivnje zbog izostale samokontrole. Osobe navode mnoge razloge zašto to čine. Najčešći su: stres, anksioznost vezana uz očekivanja okoline i usamljenost. Tu su još i dosada te hrana kao nagrada. Među emocionalnim posljedicama prejedanja navode se: krivnja, sram, poricanje, racionaliziranje, okrivljavanje drugih (npr. liječnika zato što ih nije na vrijeme upozorio na prekomjernu težinu).

Mehanizam u podlozi

Osobna borba da se dostigne i održi prihvatljiva težina te da se dosegne prevlast nad ponašanjima razuzdanog i nekontroliranog prejedanja, dovodi do ovisničkog procesa, pa i javljanja ovisničke krize ako se nema što za jesti. U tom procesu, osoba konstantno razmišlja o hrani, svjesno ili nesvjesno te jede hranu nekontrolirano usprkos poznatim posljedicama. Svi takvi pojedinci su svjesni gubitka kontrole nad vlastitim obrascima ponašanja. Važna komponenta u toj ovisnosti je osjećaj nagrade koju takva vrsta hrane izaziva. Sol uzbuđuje nepce i šalje poruku mozgu da treba još jesti. Šećer pobuđuje osjećaj užitka. Hrana čiji je okus pojačan tim i sličnim dodacima (tzv. pojačivačima okusa) izaziva otpuštanje dopamina, kemijskog spoja vrlo sličnog adrenalinu.

Istraživanja pokazuju da ljudi koji jedanput osjete „nalet“ dopamina u mozgu češće posežu za namirnicama koje izazivaju upravo takvu reakciju. Odnosno, kad god su u prilici imaju potrebu jesti još više. Taj signal „nagrade“ koji se osjeća kod povećane razine dopamina jači je od osjećaja sitosti i zadovoljstva zbog punog želuca. Kao rezultat toga ljudi neku hranu mogu trpati u sebe čak i kada nisu gladni.

Veličina ugode pripisana određenoj hrani može biti vrlo subjektivna, pod utjecajem ne samo hrane, okusa i dostupnosti, već i pojedinih genetskih crta i psihosocijalnih razlika. Pretile osobe svjedoče o povećanom zadovoljstvu prilikom konzumiranja hrane visoke masnoće i visokog udjela šećera u odnosu na mršave osobe. Alternativno (ili možda dodatno), sugerira se da bi prejedanje, baš kao što je kockanje ili zlouporaba ilegalnih tvari, moglo biti odraz sindroma deficijencije u sustavu nagrađivanja. Njegove posljedice bi mogle povećati motivaciju za dobivanjem nagrade, u ovom slučaju za hranom.

Pokazalo se da osobe koje pokazuju tendenciju prejedanju pokazuju i povećanu aktivnost u područja mozga povezanog s nagradom, kada im je prikazana ukusna hrana u usporedbi s bezukusnom hranom. Pretile osobe imaju snažniji odgovor na vizualno prikazanu hranu u odnosu na mršave pojedince.

Tri uzroka kompulzivnog prejedanja

1. Biološki – nasljedna sklonost poremećajima hranjenja.

2. Psihološki – perfekcionizam, sklonost depresivnosti, nedostatak samopoštovanja.

3. Socijalni – pritisak društva i medija, promocija dijeta (istraživanje rađeno 1995. godine na Fidžiju pokazalo je da na tom otoku nije bilo osobe koja ima simptome poremećaja hranjenja. Samo tri godine kasnije, nakon što je na Fidži stigla televizija, 11,3% djevojčica povraćalo je s ciljem da smršave).

Simptomi kompulzivnog prejedanja

Kod klasičnog prejedanja logično dolazi do gomilanja kilograma, jer izostaje „ritualno“ čišćenje, specifično za bulimiju. Dugoročno gledano, ako osoba učestalo konzumira velike količine visokokalorične hrane, naštetit će vlastitom organizmu. Kao posljedice kompulzivnog prejedanja možemo navesti dijabetes, povišen krvni tlak, visok kolesterol, kardiovaskularne bolesti, itd.

Sljedeće što možemo svrstati u simptome je činjenica da su ti ljudi obično opsjednuti dijetama, uz negativan stav prema izgledu i tijelu uopće. Čak i kad uspješno izgube kilograme, ostaju u stanju preokupacije izgledom. Kako u svim životnim situacijama reagiraju emocionalno, odnosno emocionalnim jedenjem, u stanju su višemjesečni trud „upropastiti“ u napadaju lošeg raspoloženja. Često su u depresiji jer bi htjeli drukčije izgledati, a ne uspijevaju u tome. Katkad se ovaj tip poremećaja jedenja javlja u kombinaciji s ovisnosti o alkoholu ili drogama te vrlo često kod osoba s traumom seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu.

Simptomi

  • postoje epizode prejedanja;
  • prejedanje je vezano uz tri ili više navedenih fenomena:
  • osoba jede brže nego što je normalno;
  • osoba jede sve dok se ne javi osjećaj neugodne prepunjenosti;
  • osoba jede velike količine hrane, iako zapravo nema osjećaja fizičke gladi;
  • osoba jede u samoći zbog osjećaja srama;
  • osoba ima osjećaj gađenja prema sebi, te depresije i krivnje zbog jela;
  • postoji patnja povezana s prejedanjem;
  • prejedanje se javlja dva dana u tjednu u periodu od šest mjeseci;
  • prejedanje nije povezano s redovitim „čišćenjima“ (povraćanje, laksativi i sl).

Liječenje

Nije jednostavno boriti se protiv ovisnosti o hrani i nije lako biti discipliniran u promjeni prehrambenih navika i stila života. Uspostavljanje dobrog terapijskog odnosa, rad na stjecanju uvida u problem i želja da se radi na rješavanju problema uz primjenu motivacijskih tehnika od samog početka tretmana te spremnost osobe na suradnju, preduvjet su uspjeha u dugotrajnom psihoterapijskom procesu. Psihoterapija uključuje i ponovno proživljavanje traumatičnog događaja. Takav korak može biti vrlo neugodan za pacijenta jer ga izlaže potisnutoj emocionalnoj boli. U slučajevima kad prejedanje prati depresija, propisuju se antidepresivi. No, lijekovi kod poremećaja hranjenja općenito nisu dugoročno rješenje.

U Republici Hrvatskoj postoji i Program 12 koraka Anonimnih Overeatersa u kojem svaka osoba ima priliku sama sebi biti psihoterapeut. Iskustva se potom dijele s tzv. sponzorom, osobom koja je duže vrijeme u Anonimnim Overeatersima.

Debljina i prejedanje – emocionalna pozadina debljanja

Emocionalno prejedanje? Riješite ga se meditacijom!

Što sve stoji iza beskonačne gladi kod žena?

Namazi od povrća za poslijepodnevne napadaje gladi

Štitnjača.hr
Štitnjača.hr

O životu sa štitnjačom. O životu bez štitnjače. O šarenim i sivim danima. I svemu između toga.