Svakodnevna bitka s egom i kako je savladati

Naš je um preko cijelog dana, pa i kad spavamo, ispunjen produktima naših želja i strahova, a oni u nama neprestano stvaraju razarajuće osjećaje. Taj nemir posljedica je robovanja egu. Na taj način, u stanju razdvojenosti od duševnog mira, mi se stalno nalazimo na „terenu“ gdje su greške, a samim tim i njihove posljedice, neminovnost.

Na tom terenu mi intenzivno pletemo mrežu svoje osobne uvjetovanosti i „proizvodimo“ buduću karmu. Postoje greške, manje ili veće „težine“, ali su, u suštini, sve to ipak samo greške – a čovjek se osjeća istinski sigurnim, ispunjenim i zadovoljnim jedino kada istinski zna ili intuitivno osjeća da čini apsolutno ispravne postupke. To znanje, sigurnost i spokoj stječu se samo na putu nadilaženja ega.

Život je proces oslobađanja od vlastitog ega, ili oslobađanja od potreba. Da bismo uživali u alkoholu moramo biti oslobođeni ovisnosti o njemu. Užitak zahtijeva određenu distancu. Kada ideju vlastitog identiteta vezujemo uz objekt užitka tada gubimo sposobnost viđenja tog objetka kakav on zaista jest. Očekivanja i strah od neuspjeha guše entuzijazam. Iz tog razloga, uspjeti ćemo upravo kada se oslobodimo potrebe za uspjehom.

Dyske Suematsu

Robujući egu, ljudi ne „posjeduju“ ni znanje ni sigurnost ni spokoj, i zato su nesigurni u ispravnost svojih postupaka i ciljeva. Razlog je taj što su te ciljeve sami sebi kreirali i postavili, bez ikakve njihove korelacije s pozicijom samog apsolutnog Cilja. Budući da je kreator (ego) nesavršen, ni sam cilj ne može biti drugačiji. Također, svaki postupak izveden na putu ka takvom cilju je uvijek nesavršen: „Savršeni postupci su samo oni koji nas vode ka savršenom cilju.“

Koliko smo podložni egu?

Zbog „ne posjedovanja“ istinskog znanja, prisiljeni smo se u svom kretanju kroz život oslanjati na svoja osobna uvjerenja o ispravnosti ili neispravnosti ovog ili onog cilja, ovih ili onih postupaka. Budući da su ta uvjerenja uvijek i isključivo iluzija i laž, jer su bazirana na ocjenama i osobnom stavu, samim time je i naša osobna egzistencija krajnje nesigurna i opterećena problemima i patnjom. Držeći se svog lažnog identiteta (ega) mi smo razdvojeni od istine i zbog toga smo, razumljivo, nesigurni u sebe.

Čovjek koji je nesiguran i bespomoćan mora tražiti sigurnost negdje izvan sebe – stoga je on ovisan i slab. Psihološka je neovisnost isključivi preduvjet za istinsku sreću i ispunjenost, pa je zato jasno da ovisan i slab čovjek ne može biti istinski zadovoljan. Svako njegovo „zadovoljstvo“ je prolazno, a sve što je nesavršeno to je laž.

Sreća, ispunjenje, neovisnost nalaze se u nama samima, a ne negdje izvana.

Nesigurnost i strah

Ljudi koji su psihološki ovisni o svemu i svačemu i nesigurni su u sebe, uvijek traže potvrdu svoje vrijednosti i ispravnosti svojih stavova i ciljeva kod drugih ljudi. Takvi ljudi imaju neprestanu potrebu za samodokazivanjem. Ego je taj koji tjera ljude da se trude da budu prvi, odnosno iznad svih ostalih – ego je taj koji razdvaja. Tek kad je iznad svih, tj. kad dostigne nekakav svoj „imaginarni vrh“, kada se nađe na „Vrhu Svijeta“, tek tada se čovjek osjeti potpuno snažnim, ispunjenim, zadovoljnim, odnosno stvarno „ispunjen životom“.

Međutim, ta snaga, sreća, ispunjenost itd. jesu fantastična laž i zabluda kojoj u svom sljepilu podliježemo. Naime, onaj koji je potpuno sretan i ispunjen, odnosno kome je „srce na mjestu“ samo onda kada je na vrhu, iznad svih ostalih, taj je zapravo najnesretniji čovjek. Njegova sreća ovisi više o drugima nego o njemu samom, a budući da je svako rob svojih ovisnosti, to znači da je on potpuni, bezuvjetni i autentični – rob.

Duševni mir nije utopija

Duševni mir je stanje apsolutne nerazdvojenosti. To je stanje u kojem postojimo kad nema ega, jer on je taj koji donosi razdvojenost. On razdvaja. Apsolut je nerazdvojeno i nerazdvojno – potpuno i savršeno – jedno. Sve zlo, tjeskoba i patnja posljedica su, i rezultat, razdvojenosti. Razdvojenost je konflikt. Međutim, kada smo u duševnom miru mi nismo ni sa čime u konfliktu. Tada nismo razdvojeni ni od čega: tada smo u suglasju sa svojom istinskom prirodom, koja je sve suštinsko jedno.

Svaki postupak koji nije proizašao iz ega je apsolutno ispravan postupak – bez obzira kako on mogao izgledati nekom vanjskom poromatraču. Stoga, duševni mir je najvažniji u odnosu na bilo što drugo u našem životu. Međutim, rijetki su oni koji su toga zaista svjesni. Ogromna većina, uslijed bezobzirnog robovanja egu, nije ni najmanje svjesna „težine“ svojih postupaka koje vrše u razdvojenosti od tog superiornog stanja.

‘Sreća može izrasti samo iz vas samih i posljedica je vaše ljubavi. Kad postanete svjesni toga da vas ne može usrećiti nitko drugi i da je sreća posljedica vaše ljubavi, to postaje najuzvišenije majstorstvo Tolteka: Majstorstvo Ljubavi.’

Don Miguel Ruiz

EGO-sreća nije sreća

Sada nam je jasno da je EGO-sreća čista iluzija i laž. Kad je takva „sreća“ na vrhuncu, čovjek je istinski najnesretniji, samo te nesporne činjenice postaje svjestan tek kad se „otrijezni“. Ljudi obično nisu svjesni ove istine, pa se uvijek trude da svoje slabosti prikriju vezivanjem za razne „vanjske izvore“ svoje snage, punoće, sreće… A sve je to, zapravo, vezivanje za laž i patnju. To je kao kad ćelav čovjek nosi periku: on se pod tom perikom osjeća „sigurno“ jer je prikrio – ne svoju ćelavost, već svoju slabost. Međutim, nije njegova slabost to što je ćelav – sve je to prirodno. Milijuni ljudi žive bez kose pa im ne smeta da budu zadovoljni sobom. Njegova je slabost to što pati zbog te ćelavosti. A pati jer se osjeća manje vrijednim – ima „kompleks manje vrijednosti“. I opet dolazimo do ega, kao glavnog uzroka svih problema…