Možda da više putuje, manje brine, više ulaže u školovanje, više ili manje riskira, izbjegava određene ljude, slijedi svoje snove, manje brine o tuđem mišljenju, sklopi ili ne sklopi brak s određenom osobom? Istraživanja pokazuju da su područja života oko kojih bi većina ispitanika nešto promijenila odnosi s bliskim ljudima, obrazovanje i karijera.
Odluke donosimo svakodnevno i kada pogledamo unatrag ponekad se pitamo jesmo li trebali drugačije postupiti. Savjeti mlađim verzijama sebe odraz su žaljenja zbog prošlih odluka i uvjerenja da bi drugačije odluke dovele do bolje sadašnjosti.
Ako smo imali, a nismo iskoristili priliku, osjećaj žaljenja je intenzivniji.
Idealan i život koji živimo
U pozadini žaljenja zbog odluka iz prošlosti jest razlika između zamišljenog idealnog života i života koji stvarno živimo. Uspoređujemo sadašnji život sa zamišljenim životom i ukoliko vjerujemo da smo propustili neke prilike, u svijesti stvaramo sliku izgubljene verzije svojeg života. Mogućih scenarija, verzija i ishoda je beskonačno mnogo. Zato se može dogoditi da nam razmišljanje o tome da su neke stvari mogle biti bolje i drugačije otežava da budemo zadovoljni onim što sad imamo.
Manje žalimo za onim za čime nam se nikada nije ni pružila prilika, jer imamo osjećaj da je odgovornost izvan nas samih, a predmet žaljenja izgleda dalek pa lakše prihvaćamo situaciju u kojoj se nalazimo. No, ako smo imali, a nismo iskoristili priliku, osjećaj žaljenja je intenzivniji.
Većinu odluka zbog kojih žalimo još je uvijek moguće mijenjati zato što uvijek možemo mijenjati sadašnjost. Žaljenje može biti motivacija za pozitivnom promjenom i ispravljanjem grešaka mlađe verzije sebe. Tako možemo smanjiti razliku između zamišljenog idealnog i stvarnog života te se bolje osjećati u vlastitoj koži. Budući da velika razlika između stvarnog i idealnog života može biti uzrok osjećaja beznadnosti i besmisla, približavanje stvarnog života idealnom, vrijedno je truda.
Rezultati istraživanja pokazuju da kako stare, ljudi sve manje žale za izgubljenim prilikama. Izgleda da kako starimo i kako se mogućnost da nešto promijenimo smanjuje, smanjuje se i naš osjećaj žaljenja. Drugim riječima, osjećaj žaljenja nam signalizira da smo duboko u sebi svjesni da još uvijek ima nade za promjenu i da postoji šansa za ostvarivanje određenih ciljeva. Ukoliko osjećamo žaljenje, a istovremeno vjerujemo da je prekasno za promjenu, zapitajmo se je li to samo isprika?
Strah od neuspjeha
Jesmo li zaista prestari i hoćemo li se za desetak godina sa žaljenjem prisjećati sadašnjeg trenutka kada smo mogli, a nismo napravili iskorak jer smo vjerovali da ne možemo, ne znamo, preteško je, prekasno je? Ponavljamo li zapravo jedno te istu pogrešnu odluku već godinama ili desetljećima? Strah od neuspjeha i razočaranja ili osjećaj nedostatka podrške okoline može biti prepreka da uopće pokušamo nešto promijeniti.