Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP)

Opsesivno-kompulzivni poremećaj jedan je od najčešćih psihijatrijskih poremećaja. Njegova je učestalost u općoj populaciji 2 do 3%. Najčešće počinje oko 20-te godine života, s podjednakom učestalošću kod žena i muškaraca. Može se javiti i u znatno ranijoj dobi. Uz ovaj poremećaj često se istovremeno javljaju i drugi poremećaji, posebice depresija i socijalna fobija. Opsesije su neželjene ideje, slike ili impulsi koji se uporno ponavljaju, a osoba ih doživljava kao „neželjene“. Kompulzije su ponavljajuća stereotipna ponašanja ili radnje koja se moraju provoditi prema određenim pravilima. Izvršavanjem tih radnji osoba pokušava smanjiti svoj osjećaj nelagode i tjeskobe. No, prilikom provođenja samih radnji ne osjeća nikakav užitak niti na kraju dobiva osjećaj da taj „zadatak“ može završiti ili ispuniti.

Jednu skupinu čine bolesnici s opsesijama o prljavštini i zarazi. Njihovi se rituali obično odnose na kompulzivno pranje i izbjegavanje zaraženih predmeta. Drugu skupinu čine bolesnici s patološkim brojanjem i kompulzivnim provjeravanjem. U trećoj skupini nalaze se opsesivni bolesnici bez kompulzija. Neki bolesnici (naziva ih se „hrčci“) ne mogu ništa baciti zbog različitih strahova vezanih uz čin bacanja. Kod većine su istovremeno prisutne opsesije i kompulzije.

Posljedica opsesivnih misli obično su kompulzivni rituali koji uključuju npr. pretjerano provjeravanje, pranje ili brojanje. Kompulzivnim ritualima pokušava se smanjiti osjećaj tjeskobe. No, osoba koja provodi te rituale osjeća kao da ih čini pod prisilom. Rituali su različiti, a uključuju provjeravanje, pranje, brojenje, ponavljanje, izbjegavanje te općenito težnju savršenstvu. Takve osobe brinu zbog prljavštine ili zaraze i silno se trude izbjeći ih. Stalno provjeravaju jesu li su npr. ostavili upaljeno glačalo ili štednjak ili otključana vrata.

Usprkos stalnim provjerama, njihova se sumnja ne smanjuje, nego se ponekad i povećava. Pokušaj da ritualima kontroliraju svoju tjeskobu često dovodi do suprotnog ishoda – rituali na kraju „kontroliraju“ oboljelu osobu. Npr. ako su rituali vezani uz opsesiju nečistoćom, radnje pranja ruku počinju se sve više ponavljati.

Osjećaj srama i potreba za cjelovitošću

Kako opsesije često uključuju zabrinutost o tome da bi se nekoga moglo ozlijediti (npr. da bi nekako mogli skriviti nesreću) ili strah od kontaminacije, osoba izbjegava situacije u kojima bi se nešto takvo moglo dogoditi. Od rituala najčešći su potreba za ponavljanim provjeravanjem stvari, dodirivanjem stvari, brojanjem, razmišljanja da će se bližnjima učiniti neko zlo ili nametanja misli koje su zabranjene osobnim vjerskim uvjerenjima, preokupiranost redom i simetrijom, gomilanje nepotrebnih stvari, itd. Osobe s agresivnim mislima i porivima strahuju od njih i velik dio vremena provode kontrolirajući ih. No, ne sprovode ih u stvarnosti. Smatra se da se u podlozi većine opsesija nalazi osjećaj srama i potreba za cjelovitošću.

Ranije se smatralo kako je ovaj poremećaj prilično rijedak. Razlog tome bilo je nedovoljno poznavanje i prepoznavanje simptoma, a oboljeli su često tajili svoje smetnje i nisu tražili stručnu pomoć. Budući da su osobe zahvaćene ovim poremećajem svjesne besmislenosti svog ponavljajućeg ponašanja i nametajućih misli, to su dodatni razlozi koji dovode do odgođenog traženja stručne pomoći.

Prema nekim istraživanjima, prosječna odgoda je 17 godina, što jasno oslikava težinu ovog problema. Ovaj poremećaj obično ima kroničan i progresivan tijek, a uvodni simptomi mogu biti teško prepoznatljivi. Postoje slučajevi kada se simptomi pojave iznenada, nakon što su potaknuti određenim stanjima (trauma glave, infekcija, itd).

Važno je poremećaj razlikovati od karakteristika ličnosti (npr. pretjerana pedantnost ili perfekcionizam) jer se kod ovog poremećaja radi o ozbiljnim i teškim smetnjama koje osobu onesposobljuju u svakodnevnom funkcioniranju (npr. svakodnevno satima pere ruke). Važno je razlikovati „rituale“ zdravih osoba (npr. provjera prije izlaska iz kuće je li je glačalo isključeno) od rituala oboljelih. Kod ovog se poremećaja rituali nastavljaju ponavljati, iako zapravo predstavljaju ozbiljno ometanje života.

Na samom početku liječenja važno je dati bolesniku i njegovoj obitelji što više informacija o samoj bolesti i upoznati ih s mogućnostima liječenja. U liječenju se primjenjuje farmakoterapija i specifične psihoterapijske metode. Najčešća je i najučinkovitija kombinacija oba pristupa. Od lijekova se preporučuju selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (u većim dozama nego u liječenju depresivnih ili anksioznih poremećaja) i triciklički antidepresiv klomipramin. Često je potrebno primijeniti nekoliko lijekova prije nego se pronađe koji je od njih odgovarajući za što bolju kontrolu simptoma. Ponekad se preporučuju kombinacije lijekova (npr. antidepresiva i antipsihotika).

Ponekad bolesnici odbijaju uzimanje lijekova ili su u otporu prema provođenju određenih terapijskih zadataka u sklopu bihevioralne terapije. U takvim slučajevima važno je prepoznati taj otpor i zajedno s bolesnikom ga pokušati rastumačiti. Stjecanjem uvida u vlastito ponašanje može se razumjeti koje psihološko značenje simptomi imaju za bolesnika i radi čega se bolesnici ponekad teško „odriču“ simptoma. To je u konačnici i presudno da bi se u potpunosti prihvatilo liječenje i da bi moglo doći do poboljšanja simptoma i izliječenja bolesti.

Ranije se prognoza ovog poremećaja smatrala lošom, no unapređenjem terapijskih mogućnosti poboljšan je i ishod ovog poremećaja. Budući da je ovaj poremećaj kroničnog tijeka, liječenje je dugotrajno.